Vječni trag
Pokraj potoka koji žubori,
Čiji šum se daleko čuje
Stoji mali prozor
Na zidiću kuće oronule.
Na prozoru
Samo malo uvenulog cvijeća,
A u kućici već odavno
Nema plamena svijeća.
Ta nije to samo kućica,
To je kućica moje majke
U kojoj već dugo života nije,
Života kao iz bajke.
A na prozoru koji sada tužan stoji
Voljela sam gledati kako sunce sja,
Sunčane zrake kroz prozor
Brojile smo majka i ja.
U mom srcu ostao je vječni trag:
Odraz moje majke
Kroz prozor kakvog nema
niti jedan grad.
Lucija Svrtan, 7.b
OŠ Vladimir Nazor Budinščina
Mentorica: Biserka Pučak, prof. hrvatskoga jezika
Prozor
Proljeće! Sve se zeleni,
A oko prozora šareni.
Kada ljetno sunce sine,
Prozor od vrućine zine.
Žuta jesen kada dođe,
Listić pored puta prođe.
Na kraju kad stigne zima,
Hladno je prozoru kao i svima.
Kroz sve te muke
prolazit mu nije lako,
ali nema noge da pobjegne
kao što bi svatko.
Leona Pučak, 3.r.
OŠ Vladimir Nazor Budinščina
Mentorica: Monika Ban, učiteljica razredne nastave
Priča školskog prozora
Bok! Ja sam školski prozor. Živim ovdje nekoliko godina, zabavno je. Skoro pa nikada nije dosadno.
Svaki dan u učionicu dolaze djeca, a kad im je dosadno gledaju van kroz moj prozirni trbuh. Vikendima nema djece pa da ubijem dosadu promatram ptice i životinje u školskom voćnjaku. Ne volim praznike jer je jako tiho u školi. No, kad se vrate djeca odmah se razveselim i osjećam se korisnim jer znam da netko opet gleda kroz moj prozirni trbuh.
Kad si školski prozor možeš puno toga naučiti. Ja bih već mogao postati učitelj hrvatskoga jer je skoro pa stalno u mojoj učionici baš sat hrvatskoga. Već sve znam: padeže, imenice, pridjeve, glagole i pjesmice razne. Jako sam uzbuđen kad u učionicu stigne učitelj iz drugog predmeta pa naučim nešto novo. Tako ponekad naučim nešto i iz matematike, vjeronauka ili čak fizike i stvarno se divim djeci koja to razumiju jer mene sve te čudne riječi i dugi računi zbunjuju.
Ne volim kada spuste zastore pa ne vidim što djeca rade. Zanimljivo je i njih promatrati. Ponekad su veseli, razigrani i stalno su ruke u zraku, a nekada se jedva muha u razredu čuje. Saznam i njihove male tajne, na primjer jučer sam čuo da je Ivan zaljubljen u Anu. Pssst! To nije za svačije uši.
Život u školskoj učionici je zabavan i poučan, rijetko dosadan. Volim biti školski prozor! Ni za što ne bih mijenjao svoje mjesto.
Dario Kriste, 5.r.
OŠ Vladimir Nazor Budinščina
Mentorica: Biserka Pučak, prof. hrvatskoga jezika
Zaboravljeni prozor
Izradili su me još prije 60 godina. No kuće na kojoj sam bio danas više nema.
Preko puta stare su izgradili novu kuću koja je pogodnija za život. Staru kuću, koje više nema, nosim kao uspomenu. Kad se samo sjetim što se sve u njoj događalo: koliko je puta majka vikala na svoje tri kćeri, ali i mnoge sate provele su u zajedničkim ugodnim druženjima. Nažalost njihov ih je otac napustio dok još nisu išle ni u 4. razred osnovne škole. Srednja kći bila je zaluđena nogometom te je stalno nadrapala zbog toga jer je odlazila, a da se nikomu nije javila. Kad se vratila kući, znala se skrivati iza vrata, tj. ispod mene (bio sam smješten kraj vrata). Ta kuća, iako je imala samo tri sobe, bila je luksuz te je imala sve što je bilo potrebno u tom vremenu i najvažnije služila je svrsi.
Sada jedna kći živi u kući nasuprot mene i njena dva dječaka također su zaluđena nogometom kao što je bila i ona te ljeti svaku večer provode na igralištu do kasnih sati. Druga kći je otišla 5 km dalje te ima jednu kći koja je srednjoškolka. Treća je otišla u Zagreb i ima jednog sina koji ide u 2. razred osnovne škole. Često posjećuju mjesto na kojem sam bio, tj. na kojem je sada cvjetnjak. Ja i dalje gledam kako djeca rastu i kako se zabavljaju na selu. Doduše, onaj koji dođe iz Zagreba jako je živahan jer želi istražiti svaki dio dvorišta i dotaknuti svaku životinju. Ostala djeca nisu očarana životom na selu jer im je to svakodnevnica, no ipak su sretni. Svi se vole zabavljati i druželjubivi su te se lako sprijatelje.
Iako bih želio da me još uvijek koriste to se neće dogoditi jer su sada došli oni novi PVC prozori koji su puno bolji od ovakvih starih kao što sam ja.
Sada trenutno gledam kako trava raste, kako ptice lete i slušam njihov pjev. Promatram i kako se s godinama mijenja i način života, a i godišnja doba nisu ista kao nekada. Uživam gledajući i djecu triju kćeri kako odrastaju i sazrijevaju kao što sam nekada gledao njihove majke.
Pomalo sam žalostan jer su me potpuno zaboravili, stavili su me u prašnjavi kut i sigurno me se više nikad neće sjetiti. Volio bih da su me pretvorili u nešto što bi služilo svrsi, kao npr. mjesto gdje bi djeca učila preciznost lukom i strijelom gađajući mene. Znam da ću se uskoro razlomiti na komadiće jer svakog dana njihov ludi pas pokušava doprijeti do mene, a kad mu to uspije nema šanse da me ne polomi.
Zapravo... Sad ga je netko pustio! Možda me danas uspije dohvatiti, no barem sam nekome ispričao svoju priču. Zbogom.
Jurica Vnučec, 6.a
OŠ Vladimir Nazor Budinščina
Mentorica: Biserka Pučak, prof. hrvatskoga jezika
(Ne)običan prozor
Bio je jedan prozor. Vrlo običan prozor. Prozor u sobi djevojčice Mie.
Bio je od drvenog okvira sa staklom. Jednoga dana u sobu je ušla Mia i krenula slikati po njemu. Naslikala je jednog lijepog, velikog pijetla. Pijetao progovori: ,,O vidi, vidi, kako me lijepo naslikala!'' Djevojčica je bila iznenađena, ali i sretna zato što se može poigrati s njim. Pričala je pijetlu na prozoru kako joj je bilo u vrtiću, što je radila i s kim se družila.
Jednoga dana dođe im pred kuću djevojčica koja je bila zločesta i počne loptom nabijati u zid. Mislila je da može slobodno udarati po kući jer nikoga nije bilo. Pijetao je gledao kako mu lopta leti oko glave i odjednom: TRES! Zločesta djevojčica razbila je staklo.
Kada je djevojčica došla iz vrtića i vidjela razbijeni prozor jako se rastužila. Mama je pozvala majstora koji je stavio novo staklo.
Mia je ponovno naslikala pijetla i s novim pijetlom se opet sprijateljila i zajedno su gledali kroz prozor.
Karla Pučak, 2.a
OŠ Vladimir Nazor Budinščina
Mentorica: Jagoda Šmit, učiteljica razredne nastavev
