UČITELJICA: Romana Bajrić Havić

Da, svaka normalna priča (s motivom prozora) započinje otprilike tako.

Međutim, ova nije takva. Zbog okolnosti, ali ponajviše zato što glavni lik nije sasvim… Je li… Normalan. I umjesto da on sad, kako je navedeno u uvodu, sjedi uz otvoren prozor uz šalicu kave ili čaja te mu ni krivom ni dužnom u vidokrug uleti kakva (ne)zgoda kojoj nije trebao svjedočiti – on stoji vani, pred ulazom u zgradu i – gleda u prozor!

'Ajde, dobro… Ne on. Ja.

Krenuo je… Pardon – krenuo sam prema toj zgradi prije desetak minuta. Do nje se može doći na više načina, no, nisam u stanju opisati rutu koju sam koristio jer sam se kretao automatski; pred očima su mi već bili zgrada pred koju dolazim i prozor koji imam za promotriti, te mi je mozak svu pažnju preusmjerio na to.

Nakon što je, standardno, poslao naređenje mišićima lica da ispišu osmijeh.

Putem nisam sreo nikoga. Dobro, možda i jesam; moguće da je netko koračao dvadesetak metara ispred ili iza mene ili da je netko prošao u suprotnom smjeru. Ne znam točno. Sad kad promislim, moglo se dogoditi i da Putin žonglira na monociklu dok Trump recitira odabrana djela mađarske poezije prvog dijela 20. stoljeća – teško da bih išta od toga primijetio. Bio sam čovjek s misijom i samo mi je jedno bilo u glavi.

Pa evo sad stojim vani, pred ulazom u zgradu i – gledam u prozor. Osjećam se kao obrnuta verzija Jamesa Stewarta u Hitchcockovom „Prozoru u dvorište“. Već je pao mrak, a modro nebo prožeto nijansom ljubičaste se namrgodilo poput Cristiana Ronalda kad gol zabije netko tko nije on. Kapi kiše već padaju po meni i uništavaju pomno dotjeranu frizuru – a, ja samo stojim. I gledam u prozor.

Da, spomenuo sam da nisam sasvim normalan. Ali ne, nisam psihopat ni voajer, ne radi se o tome. Naime, radi se o tome da je to njezin prozor. Vidim da gori svjetlo, što znači da je ona gore. Šaljem poruku da sam ispred. Klak. Svjetlo se gasi. I bi tama. Tama je okružila sobu, ali se meni u grudima nešto osvijetlilo. No, još sam pribran.

Ne znam poslije koliko, jer istodobno su se činile i sekunde i sati, ona je sišla. Imala je onaj svoj osmijeh koji se pojačao kad su nam se pogledi sreli.

Ne, više nisam pribran.

Nismo puno govorili – nema potrebe – ionako je sve bivalo izgovoreno jezikom koji nije zauzdan ograničenjima ljudskih riječi. Dok je pred odlazak čvrsto grlim, ona mi rukom prelazi po kosi i posljednji ostaci moje frizure uništeni su. Mala cijena za još jači osmijeh.

„Jel' se vidimo sutra?“ izgovaram. Ne znam poslije koliko – istodobno su se činile i sekunde i sati.

Ona samo kima glavom. Odlazi, vraća se po novi poljubac, odlazi, maše, dolazim po novi poljubac, odlazi, maše, šaljem joj novi poljubac. Bacam kratki pogled na prozor da vidim da se upalilo svjetlo i da je stigla, a onda odlazim. Nasmiješen, s rukama u džepovima, lebdim. Opet ništa ne vidim, ali sretnem li ipak Putina kako žonglira ili Trumpa kako recitira mađarsku poeziju, svakako ću im dati high-five.

Možda.

Odbrojavam. Od 23 sata, 59 minuta i 59 sekundi, unatrag. Kad toliko prođe, opet ću biti tamo. Pod njezinim prozorom.

     Tako je i Pero ostao doma. Kći mu je imala svoju obitelj i nije joj htio smetati. Osim toga, zadnja tri tjedna pažnju mu je odvlačila zgodna udovica u zgradi nasuprot njegove. Kroz bijele zavjese, noću bi lampa jasno osvjetljavala njezine konture i činilo mu se kao da to radi samo za njega. Vrebao bi ju dok bi se krenula spremati za trgovinu koja se nalazila tik uz njezinu zgradu. Imao bi točno tri minute, koliko bi joj trebalo da se spusti i još pet da se vrati.

     Ovo je bio njegov dan. Navukao je košulju preko glave krivo zakopčavši jedan gumb, uskočio u stare i isprane jeans hlače te stegnuo remen pritome uvukavši trbuh kako bi pokazao najbolji dio sebe. Dok je gurnuo ključ u bravu, lagano se zakrenuo prema ogledalu u hodniku i zalizao kosu. Potrčao je kako mu ne bi umaknula. Kada je stigao do vrata trgovine, susprezao je dah. Ušao je, uzeo košaricu i gledao ju kako odmjerava neki ananas koji se nalazio poviše na polici. Htio je vidjeti te noge koje je konačno odlučila pokazati, a kada se sagnuo da ih bolje promotri, uhvatio je njezin istovremeno začuđeni i ljuti pogled, barem po onome što su njezine obrve pokazivale. Nije imao naočala da donese precizniji sud o svemu. Na brzinu je strpao vrećicu krumpira u košaricu, no znao je da nema izlaza. Strategija koju mora odigrati je na sve ili ništa.

- I? – prokomentirala je. – Hoćete li me više ostaviti na miru?

- Ali, gospođo... Nisam...

- Ni riječi! Znam vas sve! Znam kakvi ste! Da mi niste...!!!

- Ali, gospođo Milice...

- Što!?

- Nemojte mi zamjeriti, ali prelijepi ste!

- Gospodine Pero, molim Vas, nemojte!

- Dođite k meni...

- Jeste normalni!? Šta Vi mislite, tko sam ja!?

- Ali, gospođo Milice, samo ćemo piti kavu. Evo, ostavit ću otvoren prozor da nas svi vide. Može?

- Gospodine Pero, jeste normalni? Šta ako nas Vaša kći vidi??

- Nema je. Nema mi kćeri. Sam sam. Bit ćemo sami.

- Gospodine Pero, ne mogu... Nisam laka žena!

- Gospođo Milice, Vi ste časna i poštena žena! Samo pristanite. Evo, pridržat ću Vam stvari. Evo, samo na pola sata. Može?

- A nema je?

- Ne. Otišla je s mužem i unucima na izlet.

     Pristala je. Probao je suzbiti uzbuđenje otključavajući ulazna vrata. Kada je sjela za kuhinjski stol, pristavio je kavu. Štednjak je pojačao na najjače kako bi se čim prije skuhala, a onda joj je nalio malo u šalicu i dodao kockice šećera na zasebnom tanjuriću.

- Mlijeka?

- Ne, volim jaču.

     Promatrao je kako umače kockicu šećera u toplu tekućinu i poželio je biti ta kockica, poželio se topiti u njezinim ustima. Čim je sjeo, začulo se zvono na vratima. Postao je nervozan, a Milica je poskočila. Kroz špijunku je ugledao Veru i okrenuo se prema Milici šapćući:

- Sakrij se! Odmah se sakrij!

Milica se prepala.

- Od koga!?

- Od moje žene!

- Nisam ni znala da imaš ženu! Jesi ti normalan!?

- Bježi, ubit će te! Idi u ormar!

- Neću, jesi ti normalan?!

- Bježi! Idi u kupaonicu! Ubit će te!

Milica je čula kako Vera, lupajući šakama i udarajući o vrata, viče:

- Otvaraj ili zovem policiju! Nije valjda da si opet s nekom fufom!! Da nije ona Milica?!!! Kad vas oboje ubijem!!!

     Pero ju je sažalno pogledao. Milica je pogledala prema prozoru i krenula na balkon. Drugi kat. Može ona to. Može ona skočiti ako treba. No onda je osjetila kako ju netko promatra. Dok je Pero zaključavao balkonska vrata, a ona se spuštala protupožarnim stepenicama, susjed u njezinoj zgradi je zazviždao i uzviknuo:

- To, majstore! Ne j... pošten!!!

Obločec

obločec na babičine hiže
kak da ni pravi oblok
čez njegvo steklo
svet nekak čistam
drugač zgledi

v zime meste pahulj
angele kaže
mučke
bucmaste i bele
kaj  fletno z bosemi nogami
nebesku stezu gaziju
i  na crkveni turen
zvona zibat
prihajaju

gda se vuletje
razeleni
obleček se man
v zrcalo
prevrgne
ogledavlju
vu njem gizdu
črlene šipek rože
i dišeči jorgovani

leto oblečeku
blaga prinese
ruške magdalenke
v žote cifre
preobrazi na vrhoču
i se po grana
obločec se
v svetlost kak
zorja
preslači

v jesenski večerki
dešč
obloček
na spomenek
vabi
rezbite se kaplje
na njem kušuju
senje stiha
na oka
dohajaju
megleni obloček
pela
v  bolši
svet…

            Luka je četrnaestogodišnji dječak koji živi u jednoj zagrebačkoj četvrti. Ta četvrt nije pretjerano naseljena, ali nije ni pusta. Luka svaki dan na putu do škole i pri povratku iz nje prolazi pokraj prozora na jednoj napuštenoj staroj kući. Prozor je, otkad Luka zna za njega, neugledan i prašnjav, a na prozorskoj dasci stoji tegla s osušenim cvijećem.

            Jednoga je dana Luka na putu do škole zaboravio svratiti pogled na prozor pa je u školi neuobičajeno često pomišljao na njega. Kada je napokon zvonilo za kraj posljednjeg školskog sata, Luka se uputio kući. Hodajući je stigao do napuštene kuće s prozorom i jako se iznenadio kada je na njemu primijetio nešto vrlo čudno. Prozor je danas blistao od čistoće, a tegle s osušenim cvijećem više nije bilo. Možda bi sve na tome i ostalo da mu se nije učinilo da kroz prozor dopire nekakav zvuk. Znatiželjan, pojurio je ravno pod prozor i stao osluškivati. Čuo je duboki glas koji govori da su svi tragovi uklonjeni i da nitko ne može posumnjati. Luka je čučao pod prozorom i kada se, pomalo uplašen onime što je čuo, pokušao podignuti, udario je glavom u prozorsku dasku, što je čovjek iz kuće odmah pošao provjeriti. Luka je u zadnji čas uspio pobjeći. Kad je stigao kući, bio je sav uspuhan i mokar jer je trčao bez prestanka. Majka ga je upitala zašto je trčao, a on je slagao: „Trčao sam da ne bih zakasnio na svoju omiljenu seriju!“ Upalio je televizor i vidio da na Dnevniku govore o ubojstvu koje se dogodilo prethodnog dana. Na kraju su rekli da se ubojica negdje skriva i da policija moli da im se javi svaka informacija. To je u Luki upalilo alarm. Poželio je pomoći u rješavanju potencijalnog slučaja, ali se bojao da će mogući ubojica pronaći njega i njegovu obitelj. Polako je padao mrak i Luka je legao u krevet, ali nikako nije mogao zaspati. Nije mogao prestati razmišljati o prozoru i onome što je pod njim čuo te je ostao budan sve do jutra. Ujutro je izgledao kao duh s podočnjacima. Kad je hodao do škole, pogledao je kroz sada otvoreni prozor i ugledao muškarca smeđe kose sa smeđom bradom i dugim crnim kaputom. Tada je odlučio ne otići u školu, već na policiju. Kad je stigao u ured jednog policajca, još se uvijek predomišljao hoće li mu reći ili ne. Na kraju je odlučio reći sve što je vidio i čuo. Opisao je mogućeg ubojicu i prepričao njegov telefonski razgovor. Dao je policiji adresu te kuće, ali oni su inzistirali da i on pođe s njima. Došavši pred kuću, Luku je obuzeo strah i nije skidao pogled s prozora.  Budući da su vrata bila zaključana, policija ih je razvalila i privela osumnjičenog. Kada je kasnije ispitan u policijskoj postaji, utvrdilo se da je on zaista ubojica koji je počinio i mnoga druga zlodjela, a sve do sada nikako ga se nije uspijevalo pronaći.

            Luka je za svoju pomoć pri uhićenju dobio priznanje policije i postao junak kojeg su svi hvalili. Nakon nekoliko godina upisao je policijsku školu i uspješno je i završio, ali njegov je prvi pravi slučaj bio upravo – slučaj „Prozor“.

Učenica: Glorija Dvorski, 7.b
Mentor: Tomislav Hrebak

Baka ga pamti kao rupu u kamenoj ruševini do koje se pod svaku cijenu morala popeti da bi i ona vidjela cijeli svijet.  Mama je vjerovala  da baš iza tog prozora živi Matovilka, jer je u njeno vrijeme iz hrpe kamena izrastao pravi dvorac. Kad se uz stotinu stuba konačno popela do prozora, od Matovilke ni traga, ali kroz njega joj se otvorio pogled na zemlju čudnih patuljaka koji voze autiće po parkiralištu ispod gradine i divljaju s glasnim motorčićima po blatu okolnih brežuljaka.

Naravno, nakon takvih priča, morala sam i ja strmoglaviti pogled s tog legendarnog  prozora. Bilo je proljetno jutro i na dvorac se navukla neka čudna izmaglica i uzvrtjela se oko kula i okolnih borova, poput  Kasperove družine. Ušli smo u dvorište i uspinjali se drvenim vanjskim stubama pa onda kroz kamenu kulu, kraj viteških oklopa, do njega. Podigli su me do prozora i onda... Ništa. Samo drvene rešetke stakla, magla i mutne siluete grana. Ni „č“ od čarolije. Ja, u to vrijeme opasna i opsjednuta maštalica , koja je vozeći se vlakom prema Zagrebu,  u okolnim šumarcima redovito viđala Snorlaksa i još neke Pokemone, puno prije izuma popularne aplikacije, kroz taj čuveni prozor nisam vidjela ni  svijet, ni patuljke, pa čak ni drveće. Ništa.

Prošlo je od tada skoro petnaest godina. Najviši prozor Branič kule u međuvremenu je postao stjegonoša i na njemu su se mijenjale srednjovjekovne, državne, gradske, sportske i druge zastave. Iz kojeg sam ga god mjesta u gradu motrila, činilo mi se da maše i zove me. Nisam marila, ali mnogi  su ga opsjedali. Ljubitelji absajla, oni koji vjeruju snazi užeta i spuštaju se niz zidove, osvajali su ga čak i s vanjske strane. Pred rođendan grada stara gradina postaje pozornica. Koncerti, predstave i kino projekcije unutar kamenih zidina potaknule su i one najljenije da se tih vrućih srpanjskih večeri popnu na brdo iznad grada.

Ispred Branič kule 10. srpnja  je postavljena pozornica za koncert Leta 3. Dok sam starom Karolinom žurila prema brdu, zastava grada divljala je na prozoru. Mračilo se i palili su se reflektori . Činilo se da snopovi svjetla dižu staru gradinu u oblake koji su nadirali iza zidina, iz „babinog kuta“ . Snop svjetla obasjao je prozor sa stijegom i da sam uspjela uslikati taj trenutak, bila bi to fotografija nebeskog okna. Kad sam se ugurala u mnoštvo na platou pred kulom, iza pripremljene scene počeo je prirodni happening, sijevalo je i grmjelo, ljuljale su se skele, pao je jedan reflektor. Kod kuće se u takvim trenucima podvučem pod deku, ali tamo vani, dok su oko mene vikali da će to brzo proći, okamenila sam se. Trag munje je dotakao zamotani stijeg, a ja sam izgubila kontakt. Tišina i mrak, a onda odjednom  čujem šum i vodu, sve je plavo, a ja oslonjena  na prozor, onaj prozor, i po meni pršte kapljice. Koja poplava, pomislim, ali dolje divljaju valovi i miriše more. Nema grada ni ljudi, svuda pustoš. Sve se oko mene zavrti, pa smiri. Voda se povukla, teče tek rijeka ispod brda i oko nje puno čudnih ljudi i čamaca. Još uvijek nema mog grada. Prozor zaškripi, zrak se opet ustalasa i eto grada-zvijezde. Na njega  i na brdo preda mnom juriša vojska. Imaju turbane, bit će da su Turci. Zabacuju užad, kao oni absajleri, i penju se prema meni. U zadnji tren se sve ispred prozora opet zavrti, opet vidim vodu, pa vatru, opet vodu. Na čistini ispod vidjeh i poznatu siluetu kako diže ruke prema nebu kojeg paraju munje. Oluje baš vole taj 10. srpanj. Vjeruje se  kako ljudima dok umiru cijeli život proleti pred očima, ali ovo je povijest lokacije, neka čudna vremenska simultanka i vrti se pred tim čudnim prozorom. Umirem li ili sanjam.

 „1,2,3,4... Izgubljeni! Ima nas još ...“ – čujem sve jasnije i glasnije. Prijatelji me zabrinuto tapšaju. „Na tren si posrnula“, kažu. Na platou sam ispod kule , a preda mnom na pozornici, pod prozorom i nemirnim stijegom, Mrle širi ruke poput križa, dok kamene zidove zajednički šaraju reflektori i munje.

„Spektakularno“, govore, a ne mogu im reći da je sve to ništa prema onom što sam ja vidjela. Hoće li mi baka i mama vjerovati?  Vjerojatno će reći: „Prozor u vrijeme? Glupost. Hoćeš li ti ikad odrasti?“

Lara Manojlović

Ostalo bi potisnuto, najvjerojatnije nikada nikome ispričano,da baš evo nekim slučajem naletjeh na ovaj Vaš natječaj što probudi u meni sjećanje na školsku 97/98 i doživljaje vezane za jedan prozor.

Trgovačka škola Bjelovar.Da istaknem,govorim o lokaciji Trg Eugena Kvaternika 13(ne ova sadašnja Franje Tuđmana 9).Zgrada je bila stara i odgojila je generacije trgovaca.Netko od nastavnika pustio priču da je na istom mjestu nekada bila konjušnica ili da je zgrada prenamijenjena u školu.Koliko je istina ove je priče manje bitno.

Učionica je bila na katu,a mi više-manje svi friški maturanti  srednjih strukovnih škola bliže i dalje okolice  gdje jednomo tjedno slušali predavanja iz povijesti jer smo uplatili godinu obrazujući se za zanimanje komercijalista.I vjerojatno nagađate...da...te  učionice nalazio se famozni prozor koji je gledao na trg.Za većinu ni po čemu poseban,za mene imao je osobnost.S obzirom na dosadašnje viđenje školskih prozora ovaj je bio pošteđen ogrebotina,ugraviranih  bezvezarija,zaljepljenih kauguma,packi....štoviše mirisao  je na  boju ,a njegova okvira ocrtavali sasušeni potezi kista.

Meni,kao seoskom djetetu otići iz Ivanićgradske kolotečine školovati se u grad,priznajem bilo poprilično stresno,ali isto tako od toliko nagle promjene  uočiš stvari,tj.nađeš dio sebe onakvim kakvim se nikad nisi zamišljao i to je čudesno.

Sve bi ostalo na "letimičan pogled" da jednog dana prilikom ulaska u učionicu mi ne priuštiti jesenji prizor pitomih kestena,puhala je jugovina i tjerala otpalo lišće  i "ježiće" stazicom sve do paviljona.Kasnije kad bi se smračilo i utihnulo stabla kestena zamijenile bi "popikane" osvjetljenje lampe.

Vidjelo se tako svakojakih prizora...kako putujućih oblaka tik nakon obilne  kiše,tako užurbanog svijet ali i zaljubljenih.Naime,s toga prozora po prvi put skupih hrabrosti dozvati i mahnuti svom prvom dečku.I sad kad se prisjećam sine mi...možda isto tako sada netko priča svoju priču istog prozora gdje dvoje školaraca izmjenjuju nježnosti istog parka na klupi.

A taj prozor bio je moj svaki mogući odmor,baš kao što većine bila čik-pauza dvoriša škole.S vremena na vrijeme znao mi se netko pridružit,ali to je bio samo djelić momenta da bi dobacio komentar na mene,a ne da bi zastao i odvojio svoj trenutak za "onaj trenutak".

Zimi je promatranje proticalo kroz staklo.S proljeća prozor je dosegao svoj maksimum kreativnosti.I kao da su to  prepoznali,svi su posezali za njim.Ili je razlog ipak bio zagušljivosti(jer bilo nas je gotovo tridesetak)?... Vjerojatno.Jednom se vjetar tako naglo digao da je neštedeć bilježnice baš sve jednog trena prelistao i zakrenuo kartu Hrvatske što se nalazila skroz na drugom kraju učionice.Ah...znao je donijet miris upravo pokošene trave i blag miomiris tek rascvjetanih  tulipana,kao i dječji hihot sa sunca obasjanog  paviljona.

I ako se pitate....d

a...teško mi je pao rastanak od "njega".I vratila sam se  sljedeće proljeće,al ovog puta gledajući na njega,s parka,s iste one klupe.I znate što mislim si sada ,baš bih mogla to isto nakon točno 19 godina.

Ljubav, smijeh, šutnju, strah, spokoj, toplinu doma... sve to može pružiti pogled kroz nečiji prozor, a ovo je moja priča.          

Svako jutro kroz obližnji prozor čula sam buku koja me ispunjavala nemirom. Znam da nije baš najpristojnije i da nije lijepo zadirati u tuđu intimu, no znatiželja je prevladala... Prolazeći, zavirila sam kroz prozor toga stana. Sve je izgledalo prosječno i nezanimljivo, kao i u milijunima drugih stanova. Krevet, lampa, radni stol i djevojčica koja posprema knjige za školu. Kad sam već htjela neopaženo nastaviti dalje, iz pozadinske prostorije začuli su se povišeni glasovi sve glasnije. U okviru prozora vidjela sam... morala sam stati na prste... roditelje koji se svađaju, a njihova ljutnja tjerala je suze na oči njihovoj djevojčici. Ona je krenula u školu pa sam i ja napustila poprište svađe. Zapravo, bilo me sram prisluškivati. Što sam duže grabila prema školi, zamijetila sam da i djevojčica žuri istim putem.

Podne je. U školi je bilo teško... pogotovo matematika koja mi ne ide. Razmišljajući o tome koje sve još obaveze imam danas, ugledala sam onu istu djevojčicu, samu, u kutu igrališta. Vjerojatno se tek doselila. Danas ne stignem, ali do kraja tjedna ću se upoznati s njom, sigurno treba prijateljicu.

Neka nevidljiva sila ponovno me vukla prema onome prozoru. Zatišje. Zastala sam kako bih mogla vidjeti što se događa. Djevojčica je sjedila za stolom i nešto pisala, vjerojatno zadaću. Mama je kuhala dok je tata sjedio i čitao novine. Osmjehnula sam se, izgleda da se situacija od jutros znatno poboljšala. Sve izgleda savršeno. Krenula sam prema svojoj kući.  Odmaknuvši nekoliko koraka, čula sam čudni zvuk, sličilo je na naguravanje, i ponovnu buku. Ovaj put me bilo strah. Djevojčica je bila uplakana, bilježnica poderana. Tata je izletio iz stana i zalupio vratima. Mama je krenula za njim šepajući. Uplašeno sam maknula pogled s tog mučnog kadra omeđenog prozorom i potrčala prema kući.

 Jutro...7 i 45! Kasnila sam u školu!!!! Brzo sam se odjenula i odjurila, ma... unatoč tome... morala sam zaviriti kroz prozor susjeda da vidim kakva će me slika danas dočekati. Djevojčica je sjedila za stolom i doručkovala. Kako može tako polako doručkovati, a kasni u školu? Bilo je tu nešto čudno. Imala je tamnu haljinicu. U tom sivilu neosvjetljene prostorije isticale su se samo njene kristalno plave oči u kojima se ogledala tuga, bespomoćnost i strah. Nikad neću zaboraviti taj pogled. Njezine roditelje nisam vidjela, a umjesto njih za stolom je sjedila neka starija žena. Izgledala je vrlo strogo i poslovno, no gledala je djevojčicu gotovo sažaljivo. Već je 7:50. Odvojila sam se od prozora i pohitala prema školi, no čvrsto sam odlučila da se već danas zbližim s djevojčicom i pokušam je oraspoložiti.

 Vraćala sam se kući, nisam vidjela djevojčicu u školi i zato sam zabrinuto žurila prema njenom prozoru. Ovaj put vladao je mir, zapravo nije bilo nikoga, samo jedan veliki znak: PRODAJE SE!          

Zakasnila sam...

LARA RADAKOVIĆ, 7.A
Mentorica: Ester Acinger

Moj smisao života

Jutro je. Kreće sve ispočetka, svaki dan ista rutina, isti ljudi. Da se predstavim: ja sam veliki, starinski prozor  smješten u dnevnom boravkau  još od 1963. godine. Moja kuća, u koju sam montiran, nalazi se u jednom malom selu pokraj Zagreba. S ovom obitelji sam od početka svoga života. Volim svoj pogled u svijet i volim svoje stanare. To je obitelj Horvat. Glava kuće i brižan otac Franko Horvat, njegova žena, brižna majka i draga domaćica Ivana Horvat. Pouzdano tvrdim da mi je Ivana najdraža osoba u kući. Ona me uvijek pere, glanca i polira. Osim gospođe i gospodina Horvata, tu su i mala Ana i Matko. Ana ima četiri godine, a Marko šest. Ove  jeseni Matko je krenuo u školu. Pomno ga pratimu u  kući i u igri ispred kuće. Voli školu, marljivo svakodnevno piše svoje zadaće, a ja se trudim dati mu što više svjetlosti. Katkad mu šapćem odgovore koje on, nažalost, ne može čuti, iako ponekad ostavlja dojam  kao da me zaista razumije. Najbliži mi je kad se zagleda kroza me, promatra ptice i odluta mislima. Ana je draga,vrckasta djevojčica. Obožava lutke i odjeću. Ne zna baš najbolje što smije raditi, a što joj je zabranjeno. Najgore mi je kad dođe do mene i počne lijepiti naljepnice po meni. Jednom me oblijepila do svakoga kutka, niti jedna zraka sunca nije ulazila u boravak.

Nijemo sam promatrao sitne svađe, bio svjedokom svih proslava rođendana, godišnjica…ljubavi, tuge... Gledao sam kako mala Ana i Matko odrastaju, kako mala Ana postaje visoka,vitka, prelijepa djevojka, a Matko visok i snažan mladić. Ana je postala vrlo poželjna u društvu i mnogi momci su se interesirali za nju, no mom staklenom oku nije promaklo da nije bila sretna. Njeno srce zaigralo bi na spomen Marina Kunića, ali on je imao djevojku Maju. Ana je Maju smatrala ljepšom od sebe te je zbog toga svaku večer prije spavanja izlila suza i suza. Vjerojatno se pitate kako  znam sve o Aninim intimnim razmišljanjima. Eto, Ana svakoga dana, kada dođe iz škole, piše dnevnik uz moju svjetlost. Poznato mi je svako slovo dnevika, no odgojen sam džentlmenski, pa vam neću otkriti ostale detalje.

 Matko je počeo trenirati nogomet. U početku je bio prilično neprecizan, ali, nakon nekog vremena, postao je izvrstan igrač i čak je pozvan da igra u  nekim poznatim klubovima.

 Postepeno se crni oblak sve više počeo nadvijati nad mene i moju obitelj. Jednoga dana došlo je do velike svađe između Ivane i Franka. Naime, Franko je počeo piti, dolazio je kasno kući i bio je svakodnevno u gostionici umjesto na poslu. Bila je to žestoka  svađa, a nakon nekog vremena Franko je izjurio iz kuće i odvezao se autom. Matko je bio ljut  zbog toga  što su se roditelji posvadili pa je  nakupljenu ljutnju pokušao izbaciti napucavajući loptu....i tada se dogodila tragedija. U tom trenutku  javili su da mu je otac poginuo. Naime, Franko je izgubio kontrolu nad upravljačem, izletio s ceste jer je vozio u alkoholiziranom stanju. U naletu bijesa, tuge i bespomoćnosti Matko je nekontrolirano napucao loptu da je preletjela preko gola direktno u mene.

Moj se život u trenutku izmijenio. Posljednje što sam čuo bio je cilik moga stakla, a onda sam se onesvijestio. Komadić mene odvezen je u reciklažni centar. Tamo sam doživio veliku traumu. Čulo se samo urlanje i plakanje ostalih prozora. Završio sam spojen s ostacima ostalih prozora.  Nedostajala mi je moja obitelj, njihove svađe, ljubavni, školski, poslovni problemi…ma sve...Ovdje sam samo  osjećao tjeskobu i sjetu obavijenu tamom.

Jednoga dana otvorila se velika vrata i ukrcali su nas na kamion.Vozili smo se dugo, nikad nisam vidio cijeli grad iz kuće obitelji Horvat. Moje dijelove i dijelove mojih supatnika stavili su na neku posve novu,visoku, modernu zgradu. Ne biste vjerovali, dobio sam mnogobrojnu obitelj. Jedan sam od prozora poslovnog ureda na dvadesetom katu. Pogled na gradsku vrevu  bio mi je božanstven. Zaboravio sam na sve probleme, ali se nisam mogao pomiriti i s tim da, vjerojatno, više nikada neću vidjeti obitelj Horvat.

Primirio sam se u novom životu. No, ubrzo sam shvatio da taj moj božanstveni vidik krije mnoge loše stvari. Mojih trideset ,,susjeda“ i ja promatrali smo užurbane ulice, prometne nesreće, krađe, svađe, tučnjave, napade, zlostavljanja… Ponovno sam se rastužio sjećajući se kako je bilo lijepo u kući Horvatovih. Tako sam godinu i dva mjeseca životario i promatrao grad s dvadesetoga kata. Ovaj ured  nitko nije unajmio do jednoga dana koji smatram svojim drugim rođenjem. 

Radnici su počeli donositi  stol, stolice, police..., a nakon šest mjeseci vlasnik je ušao u ured….Kada sam ga ugledao ,,vrisnuo“  sam od sreće. Bio je to Matko Horvat! Potpuno sam izgubio pojam o vremenu. Matko je diplomirao prije tri mjeseca i sada je, napokon, ostvario svoj san da postane vrsni odvjetnik. Od sada je moj život ponovno bio zanimljiv, ponovno sam našao smisao života. Sada više nisam gledao ulicu, promatrao sam Matka. On se zaručio, vjenčanje je u kolovozu,...ahh, kad bih barem mogao biti na tom vjenčanju…Majka mu često dolazi u posjet, a Ana je otišla studirati u Ameriku.

Ima dana kad Matko razmišlja o svome ocu, a suze mu odmah navru na oči. Kako bih volio da ga mogu utješiti, da mu mogu reći da ga pratim od rođenja i da sam opet sretan prozor s nevjerojatnom srećom da budem dio Horvatovih života.

KLARA BEVANDIĆ, 7.A
Mentorica: Ester Acinger

                    Bio jednom jedan grad koji se zvao Window. Window je bio vrlo zanimljiv gradić. On je, kao i svaki grad, imao neki zaštitni znak. Mislim da već znate o kojem se znaku radi! Prozoru, naravno! Prozor nije bio samo zaštitni znak toga grada, on je bio toliko važan da je čak imao i svoj praznik. Svake godine 1. siječnja održavala se Nova godina prozora. Taj praznik je bio najvažniji i najduži praznik u cijeloj godini, a slavio se čak tjedan dana!

                    Danas je 31. prosinca. Stavljaju se zadnje dekoracije, peku mirisni kolači i gotovo sve je spremno za sutrašnji dan. Tradicija ovoga praznika je da sve što je potrebno za njegovo obilježavanje ne organizira gradonačelnik, već građani. Bez obzira na to, gradonačelnik je ipak imao najvažniju ulogu: morao je naložiti izradu prozora za natjecanje. Svake godine bio je običaj da se stanovnici okolnih gradova okupe u Windowu i natječu za titulu najljepšega prozora. Idućeg jutra sve je bilo spremno za službeno otvaranje gradskih vrata i Nova godina prozora mogla je početi. No nešto nije bilo uredu.  Nešto je nedostajalo. Građani su shvatili da prozoru za natjecanje nema ni traga, a gradonačelnik se uopće nije pojavio! Nastala je prava strka. Neki su mislili da bi možda mogli odgoditi natjecanje za drugi dan, ali većina se tome usprotivila i rekla da je oduvijek bio običaj da se natjecanje za najbolji prozor održi prvoga dana blagdana prozora.

                     Ljudi su pred ulaznim vratima grada bili jako nervozni, a ljudi u gradu još nervozniji. Nikada nisu previše vjerovali novom gradonačelniku jer je bio nov u poslu i neiskusan. Ljudi su mislili da se prestrašio  i otišao iz grada što je brže mogao.

 „Gotovo je!“ rekli su ljudi.

„ Moramo otkazati!“

„Ali to je najvažniji praznik u cijeloj godini i održava se već 170 godina neprestano! Ne možemo sad odustati!“ s pravom su mislili drugi.

Kada su građani izgubili svaku nadu, u zadnji tren, pojavio se gradonačelnik s prozorom. Siroti gradonačelnik je kasnio jer nije htio prekinuti pobjedničku tradiciju. Nije htio biti jedini gradonačelnik koji nije pobijedio na natjecanju za najbolji i najljepši prozor, stoga je prozoru dao pozlatiti rubove i tako naglasio njegovu ljepotu.

                    Na kraju se sve dobro završilo. Window je ponovno pobijedio na natjecanju za najbolji prozor. Svi gosti su se dobro zabavili i fino najeli. Djeca su uživala na stazi s preprekama koje su bile otvoreni prozori, a kroz njih se trebalo što spretnije provući. Prodalo se puno suvenira u obliku širom otvorenih prozora. Večer su završili s ogromnim prozorkastim vatrometom. Ono što je najviše oduševilo sve posjetitelje bio je gradonačelnikov govor i poruka koja je ove godine glasila: PRIPREMA, POZOR, NOGE KROZ PROZOR!

Autorica: Ema Gospočić, 5. razred
Mentorica: Koraljka Parlaj, prof

Priprema! Pozor! Noge kroz prozor!

Bok! Ime mi je Ema i ispričat ću vam priču. Moja je priča pomalo strašna, a sve je počelo sa sobaricom koja je išla očistiti prostoriju s nevjerojatno posebnim prozorom. Kad je ušla, zavrištala je jer prozora nije bilo. Znala je da je riječ o krađi ili nekom zločinu jer čuvar prozora nije na svome mjestu.   

Pozvali su najbolju detektivku na svijetu, naravno, mene. Zanimljivo je to da su ukrali samo prozor, a ne zlato, novac i ostale neprocjenjive sklupture, slike i predmete koji su se tamo nalazili. Kada sam proučila mjesto zločina, uočila sam komadić stakla. Taj komadić    bio je sitan kao mrav. Uzela sam povećalo i na staklu vidjela krv. Pomoću krvi odmah sam mogla naći krivca, ali nije bilo tako lako. Pregledala sam cijelu bazu podataka, ali nisam našla krivca. Nije ga bilo u bazi podataka. Zatim sam slučajno pogledala u strop. Točno iznad prozora uočila sam nešto sumnjivo. Stavila sam rukavice i  oprezno se približila toj stvari. Zapravo, to nije bila stvar, bila je vlas ženske kose. Ponovno sam pokušala pronaći krivca pomoću baze, ali rezultat je bio isti kao i prvi put. Ništa nisam saznala. Nisam shvaćala zašto bi netko ukrao prozor. Također mi nije bilo jasno gdje su čuvari koji bi trebali čuvati prozor. Prvo sam pomislila da su krivi čuvari. Predomislila sam se kad su ih idućega  jutra pronašli onesviještene par ulica dalje. Od toga dana nismo našli ništa što bi nam pomoglo u rješavanju zločina. Prošlo je već mjesec dana, a mi još nismo našli ni prozor, ni kradljivce. Trag se počeo hladiti. Trebalo mi je neko mirno mjesto na kojem mogu razmišljati. Otišla sam u prostoriju iz koje je ukraden prozor. Htjela sam još jednom sve pregledati. Bila sam već duže vrijeme u prostoriji, ali ništa nisam našla, ni shvatila. Zapravo, jedino što sam znala jest da me netko stalno promatra. Okrenula sam se prema praznini u kojoj je nekada stajao prozor i vidjela da jedan dječak sa svoga prozora stalno sve prati. Odmah sam otišla tome dječaku. Pokucala sam na vrata, a dječak je uplašeno otvorio. Lijepo sam ga pitala što radi, ali on nije odgovorio. Ušla sam i još pristojnije pitala je li snimao što se događalo u vrijeme krađe prozora. On je tada sav ponosan rekao da će mi dati snimku. Uzela sam snimku, zahvalila se i otišla u ured  s namjerom da ju  pregledam. Na toj snimci jasno su se vidjeli lopovi. Lopovi su bili sobarica, koja nam je sve vriskom najavila, i pekar iz obližnje pekare. Također vam moram reći da su ukrali prozor na vrlo neobičan način. Prvo su izvadili prozor, onda su s prozorom skočili van kroz prazninu u zidu  gdje je, trenutak prije, stajao prozor.

Na kraju se sve dobro završilo, hm, gotovo sve! Ulovili smo lopove, mali dječak koji je imao snimku krađe, proglašen je junakom, ali su lopovi, prije nego što smo ih uhvatili, razbili prozor. Rekli su ako ga oni ne mogu zadržati, neće ga nitko imati. Nikada nismo saznali zbog čega je taj prozor bio tako poseban, jedino ako nam vi u tome želite pomoći!

Priprema, pozor, otkrijte tajnu bačenu kroz prozor!

Autorica: Ema Fišter, 5. razred
Mentorica: Koraljka Parlaj, prof

Na jednom prozoru
u mome gradu,
baš u zoru
vidio sam djevojku mladu.

Stajala je
u svom noćnom haljetku,
žarko crvene boje
i gledala zoru na samom početku.

Ispod prozora stajao je mladić
i svirao joj baladu.
Tada mu je srca svoga dala komadić,
sve se to desi u listopadu.

U studenom joj više nije svirao
niti sam nju na prozoru viđao.

I prosinac je prošao,
a da joj on nije došao.

Sada joj netko drugi
svira baladu.
Pod jednim prozorom
u mome gradu.

Mnogi bi kul prozor doživjeli kao nekakav poseban prozor kroz koji se mogu vidjeti stvari koje se nalaze i u drugim kućama ili kao nekakav lijep, velik, ukrašen, bajan prozor koji je ljepši čak i od ulaznih vrata. Moj prozor nije ni poseban ni ukrašen. On je jedan običan bijeli prozor s bijelim roletama koje mama ili ja uvijek zatvaramo kad padne mrak već duži niz godina. Mama uglavnom samo pere taj prozor, no ja sam nekako sentimentalno vezan za njega oko godinu i pol. Tokom kratkih ljetnih noći, kad bi se svi trudili odmoriti od vrućine i spavati što više mogu, ja nisam. Bio sam budan, a uz mene je uvijek bio moj prozor. Znao sam probdjeti nekoliko noći zaredom bez sna razmišljajući o svome životu, o tome što bih mogao poboljšati ili o onome što radim krivo. Noći su nekad znale biti i prohladne pa nisam samo sjeo na prozor nego sam obukao i vestu da se mogu potpuno posvetiti raspravi sa svojim mozgom. Kao i svakog pubertetliju i mene je uhvatila mala „ljubavna kriza“.Veze u toj dobi su najslađe, ali traju najkraće. Rado bih sreo neku od svojih simpatija na ulici za 10 godina te bih je pozdravio pa bismo se smijali i prisjećali se kakvi smo bili kao djeca i što smo si sve obećavali, ali svi smo drugačiji. Netko jednostavno neće moći pogledati u oči tu istu simpatiju jer mu je „slomila srce“ jer je ovo razdoblje kada jednostavno žudiš podijeliti svoje vrijeme s nekim koga voliš, a samo čudaci planiraju daljnji život u toj dobi. Nikada nisam bio i nikada neću biti u toj skupini. Nemam ni 14 godina, kakva vjenčanja, putovanja oko svijeta, kakva djeca? Svi žele odrasti kako bi mogli raditi neke stvari koje ne mogu, no ne shvaćaju da više nikada neće moći biti dijete. Ustajat će ujutro u pola 7 kako bi otišli na posao, a ne da pogledaju maraton crtića na TV programu. Ja iskreno žalim što svoje djetinjstvo nisam proveo kvalitetnije te sam počeo prerano razmišljati o zrelijim temama. Sve bih dao da se ponovo vratim u 2011. godinu pa da Gormiti, Bakugani i Winxice budu opet aktualni u društvu. Sve više gledam svoje vršnjake, ne svoje društvo, nego neke ljude koji dođu u klub s 14 ili 15 godina te glume kraljice ili gospodare istog te istovremeno razmišljam da se ne želim pretvoriti u takvog monstruma i neodgojenog balavca. Ne znam koja je fora s time tko će više popiti jer nekad je u društvu glavni bio onaj tko je imao najljepše Gormite ili čak autiće, ali smo svi uvijek sve dijelili jer nam nije bio bitan položaj u društvu već da se zabavimo. Sve ovo shvatio sam sjedeći na prozoru u ljetnim noćima gdje cvrčci cvrče svoju pjesmu, a mjesec obasjava livade i polja. Mnogi će reći da sam lud, da tijelu kroz noć treba sna i odmora za dnevne pobjede, no jesam li luđi od nekog tko s 13 godina pije poput zadnjeg pijanca? Mnogi se također pitaju zašto baš prozor, zašto baš noć, zašto ne neko polje ili igralište, ali reći ću samo nekoliko stvari o tome. Citirat ću jedan meni dragi citat, a on glasi ovako:“ Noć je. Pusti da te misli odvedu tamo gdje želiš biti.“ Noć je vrijeme kad je sve tiho, mirno i spokojno te se je lakše koncentrirati na neke stvari. Ja sam tijelom bio na prozoru, ali mislima na mjestima gdje sam htio, zajedno sa svojim prijateljima ili mojom simpatijom, nekad i sa mojim djedom kojeg nikad nisam ni upoznao. Zanimljivo je što sve čovjek može naučiti i doznati na svome prozoru, zar ne?

Ime i prezime autora: Dario Kolman, 7. razred
Mentor: Spomenka Struški

Kul prozor

Bio jedan prozor u mom selu Hrastovljanu. Bio je velik i lijep. Prozor je bio ukrašen cvjetovima ruže. U jednoj tegli na njegovoj polici bila je mala tratinčica. Ona je širila predivan miris. Od tog predivnog mirisa mirisao je i prozor i privlačio ptice, ljude, pčele i leptire. Svi su ga znali po tom divnom mirisu. Imao je i lijepe dvije zavjese. Obje su bile roze boje. U kući na kojoj je stajao taj prozor živjele su dvije djevojčice. Zvale su se Josipa i Lana. One su se najviše divile ljepoti i mirisu tog prozora. Kroz taj prozor se vidio najljepši prizor: predivna šuma iz koje je nastao. Prozor je naučio i govoriti. Kada bi mu netko prišao, on bi im ispričao jednu ili dvije priče. Jednom im je ispričao kako je u početku bio stablo, a tada je od stabla postao tako divan prozor. Ljudi bi dolazili svaki dan da čuju njegove divne priče i zanimljive pustolovine.

Ime i prezime autora: Hana Jagić, 5. razred
Mentor: Spomenka Struški

Sretan prozor

Bio jednom jedna prozor  u mojoj kući. Gledao je u prirodu, u drveća i oblake. Svako jutro kroz njega se čuo pjev ptica i zujanje pčela. Kada bih se naslonila na njega ništa ga ne bi boljelo, a najsretniji bi bio kada bih ga otvorila. Kada bi kiša po njemu padala izgledalo je kao da plače od smijeha. Često na njega ptičice dolaze pa razgovaraju, a kada želi imati mira otvori se sam od sebe i u šali otjera ptice. U jesen kada lišće na njega pada, mrgodi se on stalno, a kada cvijeće cvate na njemu on počne kihati. Sretan prozor nikada kod stolara ne završi, i baš je zato sretan prozor. On ljubičaste je boje i često ga posjećuju leptirići. Kada je zima i kad snijeg zapadne sretni prozor dobije bijele brkove kao Djed Mraz. Sretan prozor je nešto lijepo što i mene čini sretnom bilo ljeti, u proljeće ili zimi.

Ime i prezime autora: Josipa Petek, 5. razred
Mentor: Spomenka Struški

Kul prozor

Jednog ljetnog jutra, na jednu stariju kućicu u maloj uličici postavljen je prozor. Mali prozorčić s pogledom na ulicu. S njegove druge strane bila je soba jedne djevojčice. Danonoćno je gledao ljude koji su prolazili po cesti i slušao vesele pjesme koje bi djevojčica u sobi ponekad pjevala. Volio je promatrati ljude na ulici. Tako je znao da stara susjeda Klara svakog jutra hoda ulicom do tržnice. Dobro je poznavao i poštara Jakova koji je svakog utorka i petka donosio poštu u njegovu kuću. Volio je psa Maksa koji je već prošao cijelo selo. Još je više volio malog Tina koji bi se često dolazio igrati u kuću s Miom, djevojčicom u čijoj je sobi bio pričvršćen prozorčić. Volio je njihove bistre dječje oči, sreću i smijeh. Volio je slušati Mijine pjesme i Tinove priče. Volio je njihovu dječju ljubav. Osjećao ju je. I tako iz dana u dan, iz godine u godinu. Jedne godine srce mi je gotovo puklo od sreće kada je Tin je na rastanku poljubio Miju u njen rumeni obraz. Mijina je pjesma te večeri bila ljepša no ikad. Otada Tin bi svake večeri nježno za rastanak poljubio Miju, a njena bi pjesma bila veselija. Sve je godine prozorčić samo gledao i bivao stariji. Tin i Mia jedne su godine odlučili preseliti zajedno. Imat će novu kuću u kojoj će jednom osnovati i svoju obitelj. Stara će se kuća rušiti. Prije nego li je kuća bila srušena prozor se zamislio. Bio je sretan. Nije požalio ni trenutak. Vidio je sve što bi itko ikada poželio vidjeti. Vido je i osjetio ljubav. Bit života nije samo preživjeti. Bit je u životu postići i vidjeti ono što sanjaš. Prozorčić je zahvaljujući ljubavi vidio neke od najljepših stvari. Svatko tko u životu to postigne, nema za čime žaliti.

Ime i prezime autora: Petra Janušić, 7. razred
Mentor: Spomenka Struški

Šaljem Vam fotografije svoga prozora. 
To je običan bijeli prozor, iz kojeg izviru cvijetovi. 
No, skriva proljeće i dašak magnolije, koja jednostavno i mirno promatra svijet oko sebe.
Kako znamo, priroda oko nas je živa, nježna i opipljiva.
Ovaj prozor predstavlja okvir, dok je platno ručno izrađeno od reklama i novina, te poneke stranice knjige.
Čuvajmo prirodu, i štitimo ju.
 

       Redovito, kada se vraćam s treninga, autom prođem pokraj jednog neobičnog,  pomalo zastrašujućeg prozora u mom gradu, u kvartu u kojem živim. Odmah pod prozorom na cesti je semafor i, dok u autu čekamo da se upali zeleno, prilika mi dopušta da uvijek iznova znatiželjno pogledam u njega i kroz njega.

        Iznutra, na prozorsko staklo, naslonjena je lutkica i upravo je ona ta koja nekako magično privlači moj pogled, a vjerujem i drugih prolaznika.

Prozor je na prvom katu. Star je i okvir  mu je prilično ispucan i derutan. Za razliku od vanjskog svijeta, taj prozor kao da stoji u prošlom vremenu. Kraj njega prolazi mnogo užurbanih ljudi, a on sve mirno promatra svojim očima ili bolje rečeno gumbima na licu lutkice. Iza prozora, u tamnoj prostoriji, nalazi se stol na kojem je čipkasti podmetač i vaza puna ruža. Često zastori sakriju unutrašnjost. Ponekad su bijeli, ponekad crveni, a ponekad i crni što još više pojačava jeziv dojam.

Znam da nije baš pristojno nekome gledati toliko u prozor, no svaki put me svojim zastrašujućim izgledom privuče da na njemu nešto novo istražim.

     Ovaj stari, neugledni prozor kao da me odvede negdje što sam nekada vidjela u nekom filmu. Mora da je preživio puno različitih godišnjih doba i sigurno bi mogao ispričati mnogo zanimljivih priča.

Ja nikada nikome nisam pričala niti opisivala ovaj prozor do trenutka kada nam je profesorica zadalu tu temu, a uz ovaj moj uradak prilažem svoj doživljaj prozora kroz svoj crtež i originalnu fotografiju ne biste li se i sami uvjerili i doživjeli ovo o čemu sam pisala.

UČENICA: Anja Abramović, 5.a
MENTORICA: Jagoda Antić-Ružić, prof.
ŠKOLA: OŠ KOZALA

Svi su prozori na staroj kući u uskoj uličici bili kao jedan.
Svi su bili mali, drveni, smeđi.
Svi su na daščici imali posudu sa cvijećem.
Sve ih je ukrašavala lepršava bijela zavjesica koja je veselo pozdravljala prolaznike.
I svi su prozori bili otvoreni.
Samo je jedan među njima bio zatvoren.
Unutra nije mogla ući sunčeva zraka.
Unutra nije mogao ući vjetrić.
Unutra nije mogao ući dječji smijeh.
Unutra nije mogao ući ptičji pjev.
Jedan za drugim, svi su ga pokušali otvoriti.
Sunčeva zraka naslonila se na staklo, grijala ga i nadala se da će ga njena toplina otvoriti.
Dječji smijeh je zveckao po staklu i vjerovao da će se od njegovog veselja zatresti i otvoriti.
Pjev ptica je veselo skakutao ali dalje od stakla nije mogao proći.
Vjetrić se šuljao oko okvira i tražio rupicu kroz koju bi se uvukao unutra.
Svi  njihovi pokušaji bili su uzaludni.
Prozor je tvrdoglavo ostao pri svome. Zatvoren.
Vjetrić, sunce, dječji smijeh, ptičji pjev nisu se mogli pomiriti sa svojim neuspjehom.
Kakvo je to sunce, kakav je to vjetrić, kakva je to dječja pjesma, kakav je to ptičji cvrkut koji ne može otvoriti jedan prozor!?
Dosjetili su se.
Pokušat će svi zajedno.
Upotrijebili su sve svoje vještine, sve svoje znanje, svu svoju dosjetljivost.
Nije išlo.
Unutra, u sobici na kojoj je bio čvrsto zatvoreni prozor,  sjedio je djedica.
Lice mu je bilo ozbiljno. Kao da su ga  sve radosti napustile.
Zamišljeno. Kao da su se sve mračne misli cijelog svijeta u njegovoj glavi.
Zabrinuto. Kao da su se sve brige svijeta u njegovu dušu slile.
Tužno kao da se tuga cijelog svijeta utekla u njegov tužni pogled.
Već dugo nitko nije pozvonio na  njegova vrata. Toliko dugo da je skoro zaboravio kako zvuči njegovo zvono.
Jedna mala ručica dotakla je zvono. Zvono je veselo poskočilo.
I djedica je poskočio od veselja.
U sobicu je ušla djevojčica iz susjedstva.
Donijela je svoju igru, razdraganost, bezbrižnost, veselje. Prosula ih je, ne štedeći, po sobici. Oni su se uvukli djedici pod kožu. Zavlačili su se u svaki djelić njegovog tijela.
Djedičino lice je zasjalo od radosti.
Djedičine misli su veselo zaplesale po sobici.
Djedičina duša se otvorila i pustila brige da idu svojim putem.
Djedičin pogled je zračio srećom.
Sobica je bila premala za svu radost koje je donijela djevojčica iz susjedstva.
Pred navalom veselja, bezbrižnosti, sreće, prozor je popustio.
Propustio je u sobicu vjetrić, sunce, dječji smijeh, ptičji pjev.
I njegova bijela lepršava zavjesica veselo je pozdravljala prolaznike.
Sve do kraja uličice, po asfaltu, veselo su poskakivale riječi Uninog zapitkivanja i djedičine priče.
Vjetar, sunce, ptičji pjev, dječji smijeh su se zamislili. Kakvu to moć ima djevojčica iz susjedstva koja se uvlači u srca i otvara prozore?