Gledam
Ljudi danas gledaju sve i svašta. Najčešće u računalo i društvene mreže komentirajući tuđe fotošopirane fotografije i neiskrene osmijehe. Prirodu skoro i ne primjećuju.
Omiljeno mi je mjesto prozor moje sobe. To je tiha oaza iz koje mogu nesmetano promatrati sve oko sebe. Najviše se obradujem stidljivim bijelim osmijesima tratinčica koje proviruju iz meke zelene trave. S neba me pozdravljaju sneni oblaci dok sporo plove. Ponekad vidim ptice u zraku koje streme prema njima, ali i crkvenom tornju što se ponosno diči na malom brežuljku. Pokraj crkve je park, a iza njega nogometno igralište. Ne znam kud bih prije pogledala. U park pun zelenila i hlada ili na usijani asfalt dječjeg igrališta ispunjenog cikom i grajom. Uz njega je i škola. Tu moje promatranje postaje pomnije. Polako se zadubljujem u misli. Što li sve stanuje u njoj? Prisjećam se. Imenice, glagoli, geografske širine, kontinenti, strujni krugovi, djeljivost prirodnih brojeva, sportske discipline i poznata grčka mudrost. Oh, mudrost.
Iz razmišljanja me trgne zvuk koraka. Pokraj mene tihom je ulicom prolazio sjedokosi susjed. Nasmiješila sam mu se i pozdravila. Pogledao je prema meni, a iz njegovih očiju izvirali su dani njegove mladosti i plodonosnog života. Puno su životnih mudrosti krile te oči. Možda sam više mogla naučiti o životu od njega nego iz školskih udžbenika. Ne kažem da ne treba znati činjenice, ali je sigurno važnije poznavati ljude i to one prave, opipljive, a ne fotošopirane fotografije kojima nas preplavljuje internet uvlačeći nas u svijet iskrivljenih vrijednosti.
Divni moj prozoru! Koliko mi toga pružaš. Ljepotu prirode i društvo običnih i stvarnih ljudi koji šeću mojom ulicom.
Lana Musa, 5. b
Zaljubljeni prozor
Probudio me milozvučni cvrkut ptica i miris cvjetića s prozora koji mi se radosno smiješio. Uz njega je bila njegova prijateljica vranica. Ona je tu svako jutro. Na parama mamine ranojutarnje kave razmjenjivali su svoje jučerašnje zgode. Šaputali su i nikada mi nisu povjerili niti jednu. Sve do danas. Ispričali su mi kako se moj prozor zaljubio u susjedni na koji je krišom pogledavao. Bio je to crkveni prozor, vrlo elegantan i viši od mojega, ali to je moglo značiti samo jedno, da ga crkveni prozor gleda s visoka. Tu se sada našla vrana u ulozi savjetnice. Smišljali su kakvu poruku odnijeti susjednom prozoru. Pomogla sam im. Napisali smo ljubavnu poruku koju elegantni prozor neće moći samo tako zanemariti. Vrana ju je pažljivo stavila u kljun i zamahnula krilima. Pratili smo je pogledom. Upravo kada je sletjela na crkveni prozor pojavilo se sjajno sunce koje ga je obasjalo i , bar nam se tako učinilo, on je veselo namignuo mojemu prozoru koji otada ponosno blista. Tome je pripomogla i moja mama koja ga je nakon duge i tmurne zime oprala.
Marija Pranjić, 5.b
