Kristalno plave oči nepoznate djevojčice
Ljubav, smijeh, šutnju, strah, spokoj, toplinu doma... sve to može pružiti pogled kroz nečiji prozor, a ovo je moja priča.
Svako jutro kroz obližnji prozor čula sam buku koja me ispunjavala nemirom. Znam da nije baš najpristojnije i da nije lijepo zadirati u tuđu intimu, no znatiželja je prevladala... Prolazeći, zavirila sam kroz prozor toga stana. Sve je izgledalo prosječno i nezanimljivo, kao i u milijunima drugih stanova. Krevet, lampa, radni stol i djevojčica koja posprema knjige za školu. Kad sam već htjela neopaženo nastaviti dalje, iz pozadinske prostorije začuli su se povišeni glasovi sve glasnije. U okviru prozora vidjela sam... morala sam stati na prste... roditelje koji se svađaju, a njihova ljutnja tjerala je suze na oči njihovoj djevojčici. Ona je krenula u školu pa sam i ja napustila poprište svađe. Zapravo, bilo me sram prisluškivati. Što sam duže grabila prema školi, zamijetila sam da i djevojčica žuri istim putem.
Podne je. U školi je bilo teško... pogotovo matematika koja mi ne ide. Razmišljajući o tome koje sve još obaveze imam danas, ugledala sam onu istu djevojčicu, samu, u kutu igrališta. Vjerojatno se tek doselila. Danas ne stignem, ali do kraja tjedna ću se upoznati s njom, sigurno treba prijateljicu.
Neka nevidljiva sila ponovno me vukla prema onome prozoru. Zatišje. Zastala sam kako bih mogla vidjeti što se događa. Djevojčica je sjedila za stolom i nešto pisala, vjerojatno zadaću. Mama je kuhala dok je tata sjedio i čitao novine. Osmjehnula sam se, izgleda da se situacija od jutros znatno poboljšala. Sve izgleda savršeno. Krenula sam prema svojoj kući. Odmaknuvši nekoliko koraka, čula sam čudni zvuk, sličilo je na naguravanje, i ponovnu buku. Ovaj put me bilo strah. Djevojčica je bila uplakana, bilježnica poderana. Tata je izletio iz stana i zalupio vratima. Mama je krenula za njim šepajući. Uplašeno sam maknula pogled s tog mučnog kadra omeđenog prozorom i potrčala prema kući.
Jutro...7 i 45! Kasnila sam u školu!!!! Brzo sam se odjenula i odjurila, ma... unatoč tome... morala sam zaviriti kroz prozor susjeda da vidim kakva će me slika danas dočekati. Djevojčica je sjedila za stolom i doručkovala. Kako može tako polako doručkovati, a kasni u školu? Bilo je tu nešto čudno. Imala je tamnu haljinicu. U tom sivilu neosvjetljene prostorije isticale su se samo njene kristalno plave oči u kojima se ogledala tuga, bespomoćnost i strah. Nikad neću zaboraviti taj pogled. Njezine roditelje nisam vidjela, a umjesto njih za stolom je sjedila neka starija žena. Izgledala je vrlo strogo i poslovno, no gledala je djevojčicu gotovo sažaljivo. Već je 7:50. Odvojila sam se od prozora i pohitala prema školi, no čvrsto sam odlučila da se već danas zbližim s djevojčicom i pokušam je oraspoložiti.
Vraćala sam se kući, nisam vidjela djevojčicu u školi i zato sam zabrinuto žurila prema njenom prozoru. Ovaj put vladao je mir, zapravo nije bilo nikoga, samo jedan veliki znak: PRODAJE SE!
Zakasnila sam...
LARA RADAKOVIĆ, 7.A
Mentorica: Ester Acinger
Moj smisao života
Jutro je. Kreće sve ispočetka, svaki dan ista rutina, isti ljudi. Da se predstavim: ja sam veliki, starinski prozor smješten u dnevnom boravkau još od 1963. godine. Moja kuća, u koju sam montiran, nalazi se u jednom malom selu pokraj Zagreba. S ovom obitelji sam od početka svoga života. Volim svoj pogled u svijet i volim svoje stanare. To je obitelj Horvat. Glava kuće i brižan otac Franko Horvat, njegova žena, brižna majka i draga domaćica Ivana Horvat. Pouzdano tvrdim da mi je Ivana najdraža osoba u kući. Ona me uvijek pere, glanca i polira. Osim gospođe i gospodina Horvata, tu su i mala Ana i Matko. Ana ima četiri godine, a Marko šest. Ove jeseni Matko je krenuo u školu. Pomno ga pratimu u kući i u igri ispred kuće. Voli školu, marljivo svakodnevno piše svoje zadaće, a ja se trudim dati mu što više svjetlosti. Katkad mu šapćem odgovore koje on, nažalost, ne može čuti, iako ponekad ostavlja dojam kao da me zaista razumije. Najbliži mi je kad se zagleda kroza me, promatra ptice i odluta mislima. Ana je draga,vrckasta djevojčica. Obožava lutke i odjeću. Ne zna baš najbolje što smije raditi, a što joj je zabranjeno. Najgore mi je kad dođe do mene i počne lijepiti naljepnice po meni. Jednom me oblijepila do svakoga kutka, niti jedna zraka sunca nije ulazila u boravak.
Nijemo sam promatrao sitne svađe, bio svjedokom svih proslava rođendana, godišnjica…ljubavi, tuge... Gledao sam kako mala Ana i Matko odrastaju, kako mala Ana postaje visoka,vitka, prelijepa djevojka, a Matko visok i snažan mladić. Ana je postala vrlo poželjna u društvu i mnogi momci su se interesirali za nju, no mom staklenom oku nije promaklo da nije bila sretna. Njeno srce zaigralo bi na spomen Marina Kunića, ali on je imao djevojku Maju. Ana je Maju smatrala ljepšom od sebe te je zbog toga svaku večer prije spavanja izlila suza i suza. Vjerojatno se pitate kako znam sve o Aninim intimnim razmišljanjima. Eto, Ana svakoga dana, kada dođe iz škole, piše dnevnik uz moju svjetlost. Poznato mi je svako slovo dnevika, no odgojen sam džentlmenski, pa vam neću otkriti ostale detalje.
Matko je počeo trenirati nogomet. U početku je bio prilično neprecizan, ali, nakon nekog vremena, postao je izvrstan igrač i čak je pozvan da igra u nekim poznatim klubovima.
Postepeno se crni oblak sve više počeo nadvijati nad mene i moju obitelj. Jednoga dana došlo je do velike svađe između Ivane i Franka. Naime, Franko je počeo piti, dolazio je kasno kući i bio je svakodnevno u gostionici umjesto na poslu. Bila je to žestoka svađa, a nakon nekog vremena Franko je izjurio iz kuće i odvezao se autom. Matko je bio ljut zbog toga što su se roditelji posvadili pa je nakupljenu ljutnju pokušao izbaciti napucavajući loptu....i tada se dogodila tragedija. U tom trenutku javili su da mu je otac poginuo. Naime, Franko je izgubio kontrolu nad upravljačem, izletio s ceste jer je vozio u alkoholiziranom stanju. U naletu bijesa, tuge i bespomoćnosti Matko je nekontrolirano napucao loptu da je preletjela preko gola direktno u mene.
Moj se život u trenutku izmijenio. Posljednje što sam čuo bio je cilik moga stakla, a onda sam se onesvijestio. Komadić mene odvezen je u reciklažni centar. Tamo sam doživio veliku traumu. Čulo se samo urlanje i plakanje ostalih prozora. Završio sam spojen s ostacima ostalih prozora. Nedostajala mi je moja obitelj, njihove svađe, ljubavni, školski, poslovni problemi…ma sve...Ovdje sam samo osjećao tjeskobu i sjetu obavijenu tamom.
Jednoga dana otvorila se velika vrata i ukrcali su nas na kamion.Vozili smo se dugo, nikad nisam vidio cijeli grad iz kuće obitelji Horvat. Moje dijelove i dijelove mojih supatnika stavili su na neku posve novu,visoku, modernu zgradu. Ne biste vjerovali, dobio sam mnogobrojnu obitelj. Jedan sam od prozora poslovnog ureda na dvadesetom katu. Pogled na gradsku vrevu bio mi je božanstven. Zaboravio sam na sve probleme, ali se nisam mogao pomiriti i s tim da, vjerojatno, više nikada neću vidjeti obitelj Horvat.
Primirio sam se u novom životu. No, ubrzo sam shvatio da taj moj božanstveni vidik krije mnoge loše stvari. Mojih trideset ,,susjeda“ i ja promatrali smo užurbane ulice, prometne nesreće, krađe, svađe, tučnjave, napade, zlostavljanja… Ponovno sam se rastužio sjećajući se kako je bilo lijepo u kući Horvatovih. Tako sam godinu i dva mjeseca životario i promatrao grad s dvadesetoga kata. Ovaj ured nitko nije unajmio do jednoga dana koji smatram svojim drugim rođenjem.
Radnici su počeli donositi stol, stolice, police..., a nakon šest mjeseci vlasnik je ušao u ured….Kada sam ga ugledao ,,vrisnuo“ sam od sreće. Bio je to Matko Horvat! Potpuno sam izgubio pojam o vremenu. Matko je diplomirao prije tri mjeseca i sada je, napokon, ostvario svoj san da postane vrsni odvjetnik. Od sada je moj život ponovno bio zanimljiv, ponovno sam našao smisao života. Sada više nisam gledao ulicu, promatrao sam Matka. On se zaručio, vjenčanje je u kolovozu,...ahh, kad bih barem mogao biti na tom vjenčanju…Majka mu često dolazi u posjet, a Ana je otišla studirati u Ameriku.
Ima dana kad Matko razmišlja o svome ocu, a suze mu odmah navru na oči. Kako bih volio da ga mogu utješiti, da mu mogu reći da ga pratim od rođenja i da sam opet sretan prozor s nevjerojatnom srećom da budem dio Horvatovih života.
KLARA BEVANDIĆ, 7.A
Mentorica: Ester Acinger
