Slike na prozoru
Kroz prozor slika uvijek je drugačija,
Ponekad sunčana, ponekad mračnija.
Zimi je slika bijela s pahuljicama što plešu,
U proljeće šarena i vesela s pticama u letu.
Kroz prozor ujutro probude me sunčane zrake
Dok po licu mome ispisuju zlatne znake,
A kad padne mrak i cijela kuća spava
Kroz prozor blaga miluje me mjesečina,
A nebo puno je zvjezdica ko mrava.
Nina Božić, 7. A
Učiteljica: Ivanka Tomić
Svjetlost
Čujem tračak smijeha
Koji popunjava praznu sobu.
Moji kapci se napokon otvaraju
Kako bi vidjeli sliku koju sam odavno zaboravio.
Proljeće.
Sve je što sam očekivao, čak I više,
A unuta nova lica,
Nježni pokreti po mojoj prašnjavoj površini
Ostavljali su crteže.
Zar je ovo novi početak?
Paola Kisić, 7. A
Učiteljica: Ivanka Tomić
Priča jednog prozora
Zastala sam polako kraj jednog prozora, prozora moje sobe. Bio je drugačiji, nego kad sam bila mala. Upitah ga što mu je, a on stade pričati svoju priču:
“Dok si bila mala, gledao bih te kako se igraš u svojoj sobi s plišanim medvjedićima I lutkama, a sada stalno sjediš u svojoj ljubičastoj vreći i igraš igrice na mobitelu.
Dok si bila mala, uvijek si se igrala s tatom i mamom, a sada se svaki dan svađate.
Dok si bila mala, igrala si se vani, spuštala niz tobogan, ljuljala se na onoj ljuljački koju sada niti ne pogledaš. Pratim tvoj rast, čuvam tvoju sobu.“
Tako je prozor ostao tužan I sam u sjeni stable koje je raslo paralelno sa mnom.
Dora Fitz, 7. B
Učiteljica: Ivanka Tomić
Stakleno lice
Jutro se budi, a mene sunce obasjava. Tužno stojim na staroj kući. Prije mnogo godina živio sam lijep I čist život. Uvijek sam imao nekoga tko bi s mene obrisao prašinu I prljavo lice, imao sam vlasnike. Ova je kuća bila najljepša u ulici, a kroz moje stakleno lice pružao se najljepši pogled. Više nisam najljepše stakleno lice u ulici nego najstarije I najuništenije.
Svakoga sam jutra gledao djecu koja su išla u školu I bio sam sretan. Gledao sam svaku izmjenu dana i noći, obližnji parkić u kojemu su se djeca igrala školice ili vozila bicikle.
Jednoga sam dana čuo trojicu dječaka koja su željela istražiti unutrašnjost stare kuće na kojoj se nalazim. Ušli su u dvorište, vrata su već bila otvorena te mi se polako približili, pogledali su kroz moje stakleno lice te su pobjegli jer su čuli neki zvuk. Bio sam opet sam I tužan jer je to bio samo propuh.
Sutradan je došao i jedan nepoznat čovjek, načuo sam da je kupio kuću i odlučio ju je obnoviti. Nakon nekoliko mjeseci kuća je obnovljena, odlučili su ostaviti moje stakleno lice. Opet je sjalo i sunčeve su se zrake odbijale od mene. Ljudi su mi se opet divili te su pričali kako sam ja povijest one stare kuće.
Dobio sam nove vlasnike, brinuli su o meni, živio sam opet čist I lijep život I bio sam najsretniji prozor.
Maja Potočki, 7. B
Učiteljica: Ivanka Tomić
PRIČA JEDNOG PROZORA
Ahhh...Stojim ovdje kao zazidan, ali ja jesam zazidan. Gledam svu djecu kroz prozor. Zbunjen sam jer ja sam prozor. Gledam li ja kroz sebe ili imam oči na leđima? Mogu vidjeti i kad pada kiša i kad sniježi. Čak mogu vidjeti učionicu. Svaki se dan u toj učionici događaju čuda...Danima se dijele jedinice, ali i petice. Tko je sve prošao tom učionicom, sreća je što sam ja još uvijek živ. Ta neodgojena djeca koja se pod dosadnim satom fizike gađaju gumicama! Ta će djeca mene ubiti! Svaki komadić gumice mene jako boli, kao da mi netko gađa srce. Na svu sreću postoje i moje drage spremačice. One su jedina bića koja me poštuju. Jedna je zla, ali ostale me znaju pobrisati...Svakih godinu dana, ali bar me obrišu. Čak ni profesori nemaju srca. Sto puta sam čuo razne priče, ali zanimljivo je da su sve identične. „Nije bitan prozor, vi ste se mogli ozlijediti!“Molim!? Kako ja nisam bitan? Naravno da jesam. Mi prozori jedni smo od najpametnijih bića na cijelom ovom svijetu. Bili smo na svakom predavanju, čuli smo razne svađe, ali i ono najbitnije, čuli smo razne tajne i prevare. Razna laganja i lažna smijanja. Ahhh...Velika je šteta što i mi imamo rok trajanja. Neki umru prije, a neki kasnije. Nikada nisam razumio kako svi ti ljudi mene ne čuju. Ja njih dobro vidim, ali i čujem. Oni na mene uopće ne obraćaju pažnju jer kao što kažu ja sam običan prozor. Kada bi oni mene mogli čuti mislim da bi sve bilo puno jasnije! Nekima bih rekao istinu i šapnuo koji odgovor na testu. Svima bih pomogao iako ih ne volim jer ja želim da netko na mene obrati pažnju. I dalje tvrdim da su svi ljudi koji su ikada ušli u ovu prostoriju zli. Gledaju u mene, ali ne vide. Ne čuju što im ja sve govorim. Njih to ni ne zanima! Bitno je da oni hodaju, pričaju, sjede, a ja sam zazidan u zidu. Htio bih da jednom zamijenimo uloge. Vidjeli bi oni kako je to šutjeti cijeli život! Ahhh...Ja bih samo htio da netko primijeti i mene. Da netko primijeti da postojim jer ja živim i govorim, ali ljudi ne slušaju dovoljno...Sebe stavljaju na prvo mjesto i zanemaruju druge. Kako bi bilo da se vi sada okrenete, pogledate me i shvatite da ja postojim. Mislite da nisam živ? O, jesam...Živ sam jer čujem sve što vi pričate, jer svom snagom pokušavam progovoriti. Ja ću biti živ ako ti tako misliš.
NIKOLINA LALJAK, 7.A
Ime i prezime mentora: Ivanka Tomić
PROZOR
Ja sam prozor. Živim sa svojim prijateljima između zidova na obiteljskoj kući. Svakodnevno im u kuću puštam svjetlost i sunčevu toplinu, ali bude i zime i magle. Iz dana u noć gledam sve oko sebe, vidim sa obje strane. S jedne strane vidim dan, noć, zalazaki izlazak sunca, maglu i snijeg. A sa druge strane vidim obitelj kako jedu, zabavljaju se i druže. Volim to kako djeca gledaju kroz mene kako pada snijeg i kiša. Često se desi da na sebi imam slatke otiske prstića i nosića. Bio bih uprljan, istackan ljepljivim prstima, čokoladom, pošaran i obojen svakakvim bojama.
I baš sam sretan, što sam to što jesam.
RENATA JULARIĆ, 7.B
Ime i prezime mentora: Ivanka Tomić
PROZOR
Evo tu sam već 4 godine na istom mjestu. Isti pogled svaki dan. Svaki dan gledam prirodu, a sad kad je toplije gledam i djecu kako se vani igraju. Ajme kako bezobrazno od mene, nisam vam rekao svoje ime, Prozorko-Prozorčić. Ja tu živim već 4 godine i sprijateljio sam se sa svojim susjednim prozorom i mogu reći da je super. Ovako moj dan izgleda: Prvo kad sunce svane počinje kokotkukurikati da me razbudi. Zatim u 7 sati Lorena me otvori da zrakkoji je cijelu noć po mom obrazu puhao uđe u sobu. Nakon nekog vremena pas počne lajati pa me zatvori jer ne podnosi lavež psa. Gledam kako se sunce počinje sve više buditi i slušam pjev ptica. Vidim kako auti prolaze, djeca idu u školu...pošto se vani ništa zanimljivo ne zbiva, popričam sa susjedom. Uvečer kada sve utihne ne čuje se pjev ptica, niti deranje djece, ja se mogu omoriti. Život je lijep samo da nema snijega i kiše. Mislim ako je vani jako vruće ja se znojim i onda kiša padne da me rashladi, to je u redu, ali kad je hladno vrijeme to baš i nije. Sve u svemu lijepo je biti prozor jer možeš vidjeti tolike ljepote prirode i čuti pjev ptica.
LORENA ČAKANIĆ, 7.B
Ime i prezime mentora: Ivanka Tomić
PRIČA O PROZORU
Jednog dana, djeca igraše nogomet na igralištu. Odjednom dječak loptom pogodi prozor, prozor jaukne od boli. Djeca su se uplašila no hrabro su prišla i istraživala o tome tko je jauknuo. Nisu našli nikoga pa su opet krenuli igrati nogomet. Nakon par minuta taj isti dječak opet loptom pogodi u prozor, prozor je ovaj put malo jače jauknuo i djeca su čula da je to došlo od prozora. Prozor je rekao dječaku da šuti i da otjera djecu. Nakon što dječak potjera djecu, vrati se do prozora. Prozor je od dječaka tražio 2 stvari...Prva je bila da mu se ispriča, dok je druga bila to da sve ovo ostane tajna. Dječak je pristao. Prozor mu je zauzvrat ispričao sve što je vidio svih tih godina. Dječak je svaki dan posjećivao prozor, no prozora više nije bilo...Samo komadići stakla i njegova probušena lopta.
KRISTIJAN TOMAS, 7.B
Ime i prezime mentora: Ivanka Tomić
BOLESNIČKI PROZOR
Dva muškarca, jako bolesna, su odsjela u istoj bolesničkoj sobi. Jedan muškarac je morao sjediti sat vremena svako poslijepodne da mu se ocijedi tekućina iz njegovih pluća. Taj čovjek je bio do prozora. Drugi muškarac je morao provesti vrijeme ležeći na leđima. Ta dva muškarca bi razgovarala satima pa do nikada. Razgovarali su o svojim domovima, ženama, obitelji, službi u vojsci...
Svako podne, kada bi čovjek do prozora ustao u sjedeći položaj, tih sat vremena bi opisivao vanjski svijet koji bi vidio kroz prozor. Drugi muškarac bi počeo živjeti za te riječi, za tih sat vremena gdje bi njegov svijet bio proširen i oživljen sa tim bojama i kretanjem vanjskog svijeta. Prozor je nadgledao park sa jednim malenim jezerom. Patke i labudi bi plesali na vodi dok bi se mala djeca pokušala približiti njima ili bi ispuštala male papirnate brodiće nadajući se da će plutati. Mladi ljubavnici bi hodali kroz park, rukom pod rukom i mirisali cvijeće koje je okruživalo park. Kako bi čovjek pored prozora opisivao te fine detalje, muškarac na drugoj strani bi zatvorio oči i zamislio taj slikovit pogled. Jedno podne, muškarac do prozora je opisao paradu koja je prolazila pored. Iako drugi muškarac nije mogao čuti glazbu niti uzbuđenje ljudi, prozor je mogao vidjeti u svojim mislima i mašti dok je čovjek do prozora prikazivao to svojim opisnim riječima. Dani, tjedni, mjeseci bi prolazili...Jednog jutra medicinska sestra je stigla s vodom za njihovo pranje. Nešto što nije očekivala je bilo beživotno tijelo čovjeka do prozora koji je umro mirnom smrću u svom snu. To ju je rastužilo, ali je pozvala djelatnike bolnice da uzmu njegovo tijelo. Čim se činilo prikladnim, drugi čovjek je zamolio medicinsku sestru ako ga mogu prebaciti na krevet do prozora. Medicinska sestra je bila sretna dopustiti mu premještaj. Nakon što je bilo sigurno da je čovjek u ugodnom položaju, ostavila ga je na samo.
Polagano i bolno, podigao je sebe na jedan lakat da prvi put pogleda na stvarni svijet. Polagano se okrenuo prema prozoru pored kreveta. Suočio se sa praznim zidom.
Čovjek je pitao medicinsku sestru što je moglo prisiliti njegovog pokojnog prijatelja koji je opisivao takve divne stvari izvan tog zamišljenog prozora. Sestra mu je objasnila da je njegov prijatelj bio slijep i da nije ni mogao vidjeti zid.
Zatim je rekla:“Možda Vas je samo htio potaknuti“.
MARTA HRIBAR 7.B
Ime i prezime mentora: Ivanka Tomić
