Dubina u dubini mora
Ja sam prozor koji je, nažalost, bačen u more. Sada je more moj dom. Nekoć sam bio prozor u jednoj kućici pokraj mora. Posrećilo mi se i završio sam na prednjem zidu kuće. Od tamo sam gledao svaki val koji zapljuskuje obalu. To je bilo prekrasno mjesto gdje se nisam trebao brinuti hoće li me netko razbiti jer je bilo mirno, spokojno i atmosfera je bila tako ljubavna da bi mogla svakoga natjerati da se zaljubi.
U kući je stanovao mladi par. Bilo je mirno, sve do jednog dana kad su žurno otišli. Znao sam da se nešto događa. Vratili su se tek tjedan dana kasnije. Kad su ušli u kuću, nešto, tj. netko je nov došao u kuću. Bili su to Leo i Lea. Od toga dana sve mi se činilo čudnim. Tek nekoliko dana kasnije shvatio sam da se moja obitelj proširila za dva člana! Bilo je odlično gledati ih kako rastu, uče nove stvari i kako se zajedno zabavljaju. Kad su proslavili svoj dvanaesti rođendan, ja sam već bio malo istrunuo i odlučili su me zamijeniti novim prozorom. No Lea to nije željela. Rekla je da sam za nju dio obitelji. Rekla je da je kroz mene gledala svaku buru i jugo koji su hujali morem. Gledala je kako jedrenjaci plove morem baš kroz ovaj prozor, mene, i koliko god bilo teško, ona me neće zamijeniti. Bio sam dirnut time što netko može tako jako voljeti prozor koji je smješten u zidu kuće, nepomično stoji i ne pokazuje nikakve emocije, iako ih ima. Tada sam pomislio da ću moći zauvijek ostati tamo, ali to se nije desilo. Nažalost, kad je Lea bila kod bake i djeda, Leo se vani igrao loptom i slučajno me razbio. Brzo su me maknuli i žurno otišli kupiti novi prozor. Pošto su stavili novi prozor, mislio sam da će me odvesti na restauraciju, ali to se nije dogodilo. Leini su me roditelji bacili u more kako Lea ne bi saznala za moje velike pukotine u staklu i moj potrgani okvir.
I tako sam završio na dnu mora gdje me jedna hobotnica nazvala Dubina zbog moje priče, zbog Lee… Lea ima dušu duboku kao more kojeg siječe svjetlo, pa čak i tamo gdje je more duboko, svjetlo ipak prodire. To svjetlo je njezina ljubav koju sije svima oko sebe. I dan danas sva morska bića zovu me Dubina, ali to mi ne smeta jer ja to ime nosim s ponosom i sa sjećanjem na Leu.
Iva Jež, 6. razred
Priča o prozoru
U jednom malom selu pored krivudave ceste nalazi se jedna stara kuća. Zidana od kamena, prekrivena već starim oronulim crijepom ponosno stoji i godine broji. Nitko u njoj već dugo ne živi, vlasnici su umrli, a sin živi u dalekom gradu i ne posjećuje svoju rodnu grudu. Stara, drvena vrata, škripaju i teško se zatvaraju, a prozori na kući su razbitih stakala. I upravo jedan prozor koji gleda prema cesti, pričat će vam svoju priču.
Taj prozor ima drvene okvire i dva staklena krila od kojih jedno ima malo razbito staklo. Promatra i osluškuje sve što se vani i u kući zbiva. Broji prolaznike koji prolaze cestom, a njega samo okrznu pogledom. Ništa njemu ne promakne. Ni buka traktora i automobila, ni trač radoznalih susjeda, dječji pogledi i vika, kao ni udarci loptom u zid kuće. Lopta nikako da ga pogodi, a volio bi se i on malo poigrati s njom. Volio bi da ga netko širom otvori i pusti u njega malo svježeg zraka. Teško diše, star je. Prohujale su kroz njega brojne oluje, vjetrovi su ga potresli, kapljice kiše ga zamaglile i orosile. Ali dođe i sunce koje ga svom silinom obasja. Nestašna djeca često po njemu pišu, crtaju srca u kojima se najčešće nalazi napisano: “On i ona se vole“. Raduje ga pisanje, zabava, temelj je ljubavi za bića koja vjerojatno i ne poznaje. To mu nimalo ne smeta i nikad mu ne dosadi.
Posebno su mu zanimljivi noćni sati. Kada se mrak spusti i na nebu zvijezde zatrepere, on naćuli svoje uši i u miru osluškuje. Čuje vesele zvukove u kućama, pjesmu, ples, ali nikog jasno ne vidi. Tu i tamo samo nakratko nešto zabljesne i nestane. Poput ivanjske iskrice. No čuje susjede kako sa strahom došaptavaju: „Znaš, susjedo, opet sam kroz prozor vidjela vile kako plešu vilinsko kolo“. Ne zna prozor što bi mislio. Pa pomisli u sebi: „Neka vile samo plešu, ja neka se protresem, a što će biti sutra, vidjet ćemo“.
Sara Plantić, 6. razred
Prozor
Bio jednom dječak bujne smeđe kose, zelenih očiju, srednjeg rasta. U svojoj sobi imao je velikI prozor kroz kojeg je gledao svaki dan. Uvijek kada je bio tužan, pogled kroz prozor ga je razveselio. Taj je prozor bio bijele boje, izvana je imao predivne roze cvjetove koji su mu, kada je bio ljut ili tužan, pjevali pjesmicu da ga razvesele.
Jednoga dana dječak je primio lošu vijest od roditelja. Sele se. Dječak je bio jako ljut što se iz Varaždina seli k svojoj baki u Zagreb. Sljedećeg dana već su bili kod bake. Dječak je ušao u svoju buduću sobu. Vidio je da u njegovoj sobi uopće nema prozora. Jedini prozor bio je u sobi njegove bake, a balkon u dnevnom boravku. Dječak je bio jako tužan. Nagovarao je roditelje da se vrate u Varaždin, ali oni su odlučno rekli: ''Ne, baka je bolesna te moramo ostati kod nje!'' Dječakova baka ima 75 godina pa nije ni čudo da je bolesna i da ne može hodati. Jednoga je dana dječakova baka nagovarala dječakova oca da se svi zajedno presele natrag u Varaždin. I ona će poći s njima. Naravno, dječakov se otac složio s tim da baka pođe s njima u Varaždin. Dječak je bio najsretniji zato što se vraća u Varaždin, svojoj sobi i prijateljima.
Svi su se vratili u Varaždin, ali dječak je bio najsretniji što će ponovno biti sa svojim prozorom. Svakog puta kada se dječak vratio iz škole, bio je sretan što je prozor u njegovoj sobi. I tako je dječak svakog dana gledao van u prelijep park i razmišljao o najljepšem prozoru kojem je bio dao ime Viktor.
Tina Modrić, 6. razred
Prozor Zlatko
Bio jednom jedan prozor po imenu Zlatko. Živio je u prelijepoj kući jer su mu vlasnici bili bogati. Čistačice bi svaki dan obrisale prašinu koja je bila na njemu i oprale ga. Zlatko je bio sretan. Svi su se brinuli o njemu i imao je potpunu njegu.
Nakon nekog vremena u susjednu je kuću doselila jako dobra obitelj. Naravno, i oni su bili bogati. Kada se već polako počela spuštati noć, Zlatko je otišao spavati. U rano jutro Zlatka je probudila strašna buka. Bio je jako uznemiren. Kada je vidio da radnici postavljaju prozore na susjednoj kući, razveselio se jer će dobiti novog prijatelja ili prijateljicu. Zlatko je dobio prijateljicu. Zvala se Valentina. Odmah se zaljubio u nju. Bila je to ljubav na prvi pogled. Otkad zna za sebe, nikad u životu nije nešto takvo osjećao prema nekome. Valentina i Zlatko su po cijele dane i noći pričali. Nije bilo dana kada nisu razgovarali, smijali se i zabavljali. Zlatko je jednog dana odlučio priznati Valentini da je zaljubljen u nju. Nije znao kako će to učiniti. Bio je prestrašen. Bojao se da će se Valentina naljutiti na njega i da više neće imati prijateljicu s kojim bi razgovarao. Ipak je odlučio skupiti hrabrosti i priznati joj jer to više nije mogao držati u sebi.
Kada joj je Zlatko priznao da je voli, Valentina nije nikada bila sretnija u životu jer je i Valentina bila zaljubljena u njega od prvoga dana kad su se vidjeli. I tako su Zlatko i Valentina živjeli sretno do kraja svojih staklenih, prozorskih života.
Marcela Hegedić, 6. razred
