Redovito, kada se vraćam s treninga, autom prođem pokraj jednog neobičnog, pomalo zastrašujućeg prozora u mom gradu, u kvartu u kojem živim. Odmah pod prozorom na cesti je semafor i, dok u autu čekamo da se upali zeleno, prilika mi dopušta da uvijek iznova znatiželjno pogledam u njega i kroz njega.
Iznutra, na prozorsko staklo, naslonjena je lutkica i upravo je ona ta koja nekako magično privlači moj pogled, a vjerujem i drugih prolaznika.
Prozor je na prvom katu. Star je i okvir mu je prilično ispucan i derutan. Za razliku od vanjskog svijeta, taj prozor kao da stoji u prošlom vremenu. Kraj njega prolazi mnogo užurbanih ljudi, a on sve mirno promatra svojim očima ili bolje rečeno gumbima na licu lutkice. Iza prozora, u tamnoj prostoriji, nalazi se stol na kojem je čipkasti podmetač i vaza puna ruža. Često zastori sakriju unutrašnjost. Ponekad su bijeli, ponekad crveni, a ponekad i crni što još više pojačava jeziv dojam.
Znam da nije baš pristojno nekome gledati toliko u prozor, no svaki put me svojim zastrašujućim izgledom privuče da na njemu nešto novo istražim.
Ovaj stari, neugledni prozor kao da me odvede negdje što sam nekada vidjela u nekom filmu. Mora da je preživio puno različitih godišnjih doba i sigurno bi mogao ispričati mnogo zanimljivih priča.
Ja nikada nikome nisam pričala niti opisivala ovaj prozor do trenutka kada nam je profesorica zadalu tu temu, a uz ovaj moj uradak prilažem svoj doživljaj prozora kroz svoj crtež i originalnu fotografiju ne biste li se i sami uvjerili i doživjeli ovo o čemu sam pisala.
UČENICA: Anja Abramović, 5.a
MENTORICA: Jagoda Antić-Ružić, prof.
ŠKOLA: OŠ KOZALA
