Moja priča o jednom prozoru u mom gradu
Bio jedan prozor u gradu Slavonskom Brodu. Gledao je na prostrana slvaonska polja, zelene livade i na dječicu koja se veslo igraju.
Taj prozor stajao je ondje bilo proljeće, ljeto, jesen ili zima i uvijek je imao isti pogled. Pogled uistinu bijaše divan, ali prozoru je s vremenom dosadio pa je malo glavu ohladio. Ni to mu pomoći nije moglo te mu je još više odmoglo. Razmišljao je iz dana u dan hoće li ga netko posjetiti i ostvariti mu san. Jednoga dana pozove prozor djetešce s ulice, a to maleno lice svo začuđeno okolo gleda tko to njegovo ime doziva. Dijete se približi prozoru, a on ga tihim glasom zamoli:
„Molim te, drago dijete, ostvari mi san na ovakav dosadan i tmuran dan! Uzmi kamenčić i baci mi ga u staklo kako me ne bi mogao popraviti svatko, pa onda da i sam nakratko odem odavde i ostavim svoje prevelike jade!“
Djetešce prozor posluša pa malo rizika iskuša. Uspio je obaviti posao, pa baci torbu koju je nosio da lakše skine prozoru okvir. Prozor tada ode ka staklaru, ali putem padne u baru. Bio je sav blatnjav i više nije u društvu lijepim smatran.
Prozoru dosta bude te šale, pa sav u svoj bijes plane. Tada se odluči vratiti doma gdje ga čekaju njegova stakla nova.
Ime i prezime učenika – autora rada: Antonela Lipovac
Razred: 6. d
mentor: Maja Šimić, prof.
Moja priča o jednom prozoru u mom gradu
Bio jednom jedan prozor u gradu Slavonskom Brodu koji je gledao na ulicu. Bilo proljeće, ljeto, jesen ili zima: taj prozor nikad nije imao mira, ma kakva bila klima. Na njemu je cvijeće cvalo i lišće opadalo. Ponekad bi kroz njega projurio vjetar i unio koju kapljicu kiše, a nekad se na njemu i ptica zanjiše. Hranile se tamo skupa velika bubica i malena grlica. Jako sretan on bi bio kad bi radosne ručice kroz njega provirile, i onda na ulicu dobacivale, ponekada bombone, ponekada loptu i tako sve dok nije završio na remontu. Na remont ga je odnio vlasnik prozora, a to je bio mali Joža. Joža je taj prozor volio i pazio. Ponekad bi mu se omaklo da šutne loptu u prozor, ali odmah bi pregledao je li sve u redu. Prozor je tako napunio dvadesetak godina i morao je na remont. Joža je plakao jer je uz njega „preživio“ prve jedinice, laži, igrice i još mnogo toga. Praktički, bili su gotovo najbolji prijatelji. Možda zvuči čudno, ali Joža mu je povjeravao sve svoje tajne. Nije imao kome vjerovati. Njegova najveća tajna bila je njegova simpatija. Joža je sedmi razred, ali je, također, i vrlo zatvorena osoba. Zaljubio se u djevojčicu po imenu Milku. Milka je vitka, plavokosa i jako lijepa, a hobi joj je nogomet. Osim toga, bila je kapetanica ekipe. Govorila je kako će biti svjetska zvijezda u nogometu. No, nedugo zatim slomila je nogu. Tada su je svi počeli zanemarivati. Svi osim Jože. Joža je iskoristio priliku da joj se približi. Ponudio joj je instrukcije iz kemije i matematike. Naime, on je bio odlikaš, a Milka je bila popularna i pomalo slabija učenica. Odmah je pristala na instrukcije. Joža ih je održavao u obližnjem parku i tako je uz Milku polako zaboravljao prozor. Viđanje jednom tjedno je preraslo u svakodnevno viđanje. Joža nije mogao opisati svoju sreću. Po njegovim ocjenama se vidjelo da je popustio u školi. Dobio je prvu jedinicu. Majka je rekla da je za sve kriva Milka i te instrukcije. Zbog nje nije imao vremena za sebe, ali mu to nije nimalo smetalo. Majka nije voljela Milku i sa sinom je održala razgovor. Taj ispočetka mirni razgovor prerastao je u svađu. Majka je s tim shvatila da je Joža zaljubljen. I to jako. S jedne strane joj je bilo drago, a s druge strane krivo jer je baš nju izabrao. Na hodnicima škole se pričalo kako ga ona samo iskorištava te da će ga kasnije osramotiti pred društvom. Nije htio vjerovati u to. S vremenom je otvorio oči, razbistrio glavu i razumio Milku i njezine postupke. Probao se maknuti od nje, ali zaljubljenost je bila jača.
No, Milka je prestala zvati Jožu. Otkad nije imao kontakta s njom opsjedala ga je tuga. Tuga za onim prozorom. Sada ćete i Vi saznati zašto je baš taj prozor tako poseban.
Jednoga jutra majstor je nazvao Jožinog tatu i rekao mu da se nešto čudno događa. Majstor je rekao kada prozor ostavi preko noći, ujutro bude na potpuno drugom toplom mjestu. Tata je ostao zbunjen. Majka se sjetila da je Joža još kao mali govorio kako prozor priča. Zvali su Jožu na razgovor. Postavljali su mu čudna pitanja. Osjećao se kao da je u ludnici ili da je nešto skirivio. Skrivao je istinu od roditelja. Nije im htio reći zašto mu prozor toliko znači. Imao je tanke živce te je u ljutnji rekao da prozor priča. Majka se tada onesvijestila, a tata je šutio i gledao u jednu točku na plafonu. Majstor je rekao da ne želi popravljati takav prozor i da ga odmah odvezu kući. Joža je s ocem otišao po njega i pokazao im je nešto nemoguće. Pitao ga je nekoliko pitanja iz pjesmica koje je sam učio naglas. Prozor je progovorio. Otac je bio oduševljen i dao mu je ime Wikipedia jer je znao sve što god ga je Joža pitao. Postavili su prozor natrag u sobu i Joža je opet nastavio svojim odličnim tempom u školi.
Opet je zaredao sve petice i time je jedna jedina jedinica bila potpuno zanemarena. Prije škole zvonio mu je mobitel. Zvala ga je Milka. Prvo je odbio poziv, ali kad ga je drugi put nazvala javio se. Bio je znatiželjan. Htio je vidjeti što želi. Pitala ga je može li doći k njemu da joj objasni kemiju. Premišljao se i na kraju joj dopustio. Došla je i odmah ga na vratima poljubila. Zacrvenio se i pozvao je unutra. Od zaljubljenosti je često bio smeten. Pričao je gluposti, a ona se samo smijala. Ispričala mu se za sve loše što je rekla o njemu. Oprostio joj je. Tu je večer pričao s prozorom i zahvalio mu na svim savjetima te obećao kako će tajna o tome da može pričati ostati između njega i njegovih roditelja.
Ime i prezime učenika – autora rada: Magdalena Jurasović
Razred: 8. c
mentor: Maja Šimić, prof.
Priča o jednome prozoru
Ima jedan velik prozor u mom slavonskom zavičaju,
koji pogled ima prema mom brodskom kraju.
Bilo proljeće, ljeto, jesen ili zima,
taj prozor uvijek avanture ima.
Ponekad mu ptičica priče priča,
dok susjedova mačka lovi miša.
A ponekad mu ta mačka, pogled na kraj skriva,
jer se hitro na prozor od psa skriva.
A kad zima dođe,
i snijeg mu pogled skrije,
tada opet prozor tužan nije,
jer ga vatra u kućici grije.
Taj prozor voli sve, pa tak
i kiše, hladne jesenje.
Tko ne voli lišće, šareno, više od prozora našeg?
Pa i ptice na grani već znaju,
tko najviše voli šarenilo, u našem zavičaju.
Ljetnog sunca zrake,
svako jutro ga kao alarm bude,
da se susjedi pognute glave čude,
kako zrake prozor bude, a ne nas ljude.
A kada Valentinovo dođe,
i prozor pun magle bude sav,
tada maleni Perica, krupnim slovima Anici piše:
„Volim te najviše!“.
Ime i prezime učenika – autora rada: Elena Kutlić
Razred: 8. c
mentor: Maja Šimić, prof.
Priča jednog prozora u mom gradu
„Ivo, daj me više operi! “- reče ljutiti prozor. Da, dobro ste pročitali. To je svakodnevna rečenica jednog prozora u mome gradu Slavonskom Brodu koji se na svaku pojavu naljuti.
Kao što ste i sami mogli zaključiti taj je prozor bio jako prljav, a njegova vlasnica Iva nije marila za to. Tako prljav i upackan prstima, a ponegdje i dlanovima, svijet je vidio na drugačiji način. U njegovom pogledu dan je izgledao kao noć, a noć još tamnija nego što, zapravo, jest. Također rijeka na koju je gledao podsjećala je na veliku blatnjavu lokvu, a ptičice koje su mu prilazile izgledale su kao dodatne mrlje na njegovu staklu. Svako jutro budio se sve prljaviji i sve ljući, a u sebi je mislio kako će puknuti i u komadićima pasti dolje na tlo. Jedini užitak mu je bilo slušati pijev mrlja na njegovom staklu, to jest ptica, i mirisati cvijeće koje je bilo okačeno za njega. Koliko god je mrzio Ivu i njezinu ljenost volio ju je i slušao priče koje joj je tata katkad pričao za laku noć, a mama ju je nedugo zatim uspjela nagovoriti da opere prozor i tako mu spasila „život“. Kada je bio posve čist tjedan dana se divio ljepotama svijeta, danju i noći te pticama i cvijeću. Kako je Iva odrastala sve je više pokazivala slikarsko umijeće te su čokoladne packe i mrlje uskoro zamijenile tempere te vodene i masne bojice. Prozoru to uopće nije smetalo jer je sada svijet bio šaren poput hrpe balona koje je vidio dolje na ulici ispred cirkusa. Kada smo već kod cirkusa najviše je volio žirafe jer njih najbolje vidio. Iva je također sve ćešće sjedila pokraj njega u debeloj dekici i pila čaj što je prozor činilo jako sretnim jer takvog pogleda nije bilo nigdje u gradu, a i šire. Uskoro je došla i zima, a prozor je uživao u božićnim pjesmama i snijegu koji pada. Nije mu se baš svidjelo što bi svako jutro bio zamagljen, a Ivi bi ponekad dopuštao da na njemu prstima piše I+ M unutar srca iako nije imao pojma što to točno znači. Najviše je volio proljće. Tada bi promatrao jata ptica i listanje drveća, a posebno ga se dojmila trešnja iz obližnjeg vrta. Nije mu bilo jasno kako iz malog bijelog cvjetića može izrasti tako lijep crveni plod.
Sada kada je bio posve čist nagledao se svega, a sve je češće viđao i onoga na M. Taj je prozor sada star, ali čist te na istom mjestu još uvijek razgledava okoliš i uživa.
Ime i prezime učenika – autora rada: Ivana Milanković
Razred: 6. c
mentor: Maja Šimić, prof.
