Kul prozor
Mnogi bi kul prozor doživjeli kao nekakav poseban prozor kroz koji se mogu vidjeti stvari koje se nalaze i u drugim kućama ili kao nekakav lijep, velik, ukrašen, bajan prozor koji je ljepši čak i od ulaznih vrata. Moj prozor nije ni poseban ni ukrašen. On je jedan običan bijeli prozor s bijelim roletama koje mama ili ja uvijek zatvaramo kad padne mrak već duži niz godina. Mama uglavnom samo pere taj prozor, no ja sam nekako sentimentalno vezan za njega oko godinu i pol. Tokom kratkih ljetnih noći, kad bi se svi trudili odmoriti od vrućine i spavati što više mogu, ja nisam. Bio sam budan, a uz mene je uvijek bio moj prozor. Znao sam probdjeti nekoliko noći zaredom bez sna razmišljajući o svome životu, o tome što bih mogao poboljšati ili o onome što radim krivo. Noći su nekad znale biti i prohladne pa nisam samo sjeo na prozor nego sam obukao i vestu da se mogu potpuno posvetiti raspravi sa svojim mozgom. Kao i svakog pubertetliju i mene je uhvatila mala „ljubavna kriza“.Veze u toj dobi su najslađe, ali traju najkraće. Rado bih sreo neku od svojih simpatija na ulici za 10 godina te bih je pozdravio pa bismo se smijali i prisjećali se kakvi smo bili kao djeca i što smo si sve obećavali, ali svi smo drugačiji. Netko jednostavno neće moći pogledati u oči tu istu simpatiju jer mu je „slomila srce“ jer je ovo razdoblje kada jednostavno žudiš podijeliti svoje vrijeme s nekim koga voliš, a samo čudaci planiraju daljnji život u toj dobi. Nikada nisam bio i nikada neću biti u toj skupini. Nemam ni 14 godina, kakva vjenčanja, putovanja oko svijeta, kakva djeca? Svi žele odrasti kako bi mogli raditi neke stvari koje ne mogu, no ne shvaćaju da više nikada neće moći biti dijete. Ustajat će ujutro u pola 7 kako bi otišli na posao, a ne da pogledaju maraton crtića na TV programu. Ja iskreno žalim što svoje djetinjstvo nisam proveo kvalitetnije te sam počeo prerano razmišljati o zrelijim temama. Sve bih dao da se ponovo vratim u 2011. godinu pa da Gormiti, Bakugani i Winxice budu opet aktualni u društvu. Sve više gledam svoje vršnjake, ne svoje društvo, nego neke ljude koji dođu u klub s 14 ili 15 godina te glume kraljice ili gospodare istog te istovremeno razmišljam da se ne želim pretvoriti u takvog monstruma i neodgojenog balavca. Ne znam koja je fora s time tko će više popiti jer nekad je u društvu glavni bio onaj tko je imao najljepše Gormite ili čak autiće, ali smo svi uvijek sve dijelili jer nam nije bio bitan položaj u društvu već da se zabavimo. Sve ovo shvatio sam sjedeći na prozoru u ljetnim noćima gdje cvrčci cvrče svoju pjesmu, a mjesec obasjava livade i polja. Mnogi će reći da sam lud, da tijelu kroz noć treba sna i odmora za dnevne pobjede, no jesam li luđi od nekog tko s 13 godina pije poput zadnjeg pijanca? Mnogi se također pitaju zašto baš prozor, zašto baš noć, zašto ne neko polje ili igralište, ali reći ću samo nekoliko stvari o tome. Citirat ću jedan meni dragi citat, a on glasi ovako:“ Noć je. Pusti da te misli odvedu tamo gdje želiš biti.“ Noć je vrijeme kad je sve tiho, mirno i spokojno te se je lakše koncentrirati na neke stvari. Ja sam tijelom bio na prozoru, ali mislima na mjestima gdje sam htio, zajedno sa svojim prijateljima ili mojom simpatijom, nekad i sa mojim djedom kojeg nikad nisam ni upoznao. Zanimljivo je što sve čovjek može naučiti i doznati na svome prozoru, zar ne?
Ime i prezime autora: Dario Kolman, 7. razred
Mentor: Spomenka Struški
Kul prozor
Bio jedan prozor u mom selu Hrastovljanu. Bio je velik i lijep. Prozor je bio ukrašen cvjetovima ruže. U jednoj tegli na njegovoj polici bila je mala tratinčica. Ona je širila predivan miris. Od tog predivnog mirisa mirisao je i prozor i privlačio ptice, ljude, pčele i leptire. Svi su ga znali po tom divnom mirisu. Imao je i lijepe dvije zavjese. Obje su bile roze boje. U kući na kojoj je stajao taj prozor živjele su dvije djevojčice. Zvale su se Josipa i Lana. One su se najviše divile ljepoti i mirisu tog prozora. Kroz taj prozor se vidio najljepši prizor: predivna šuma iz koje je nastao. Prozor je naučio i govoriti. Kada bi mu netko prišao, on bi im ispričao jednu ili dvije priče. Jednom im je ispričao kako je u početku bio stablo, a tada je od stabla postao tako divan prozor. Ljudi bi dolazili svaki dan da čuju njegove divne priče i zanimljive pustolovine.
Ime i prezime autora: Hana Jagić, 5. razred
Mentor: Spomenka Struški
Sretan prozor
Bio jednom jedna prozor u mojoj kući. Gledao je u prirodu, u drveća i oblake. Svako jutro kroz njega se čuo pjev ptica i zujanje pčela. Kada bih se naslonila na njega ništa ga ne bi boljelo, a najsretniji bi bio kada bih ga otvorila. Kada bi kiša po njemu padala izgledalo je kao da plače od smijeha. Često na njega ptičice dolaze pa razgovaraju, a kada želi imati mira otvori se sam od sebe i u šali otjera ptice. U jesen kada lišće na njega pada, mrgodi se on stalno, a kada cvijeće cvate na njemu on počne kihati. Sretan prozor nikada kod stolara ne završi, i baš je zato sretan prozor. On ljubičaste je boje i često ga posjećuju leptirići. Kada je zima i kad snijeg zapadne sretni prozor dobije bijele brkove kao Djed Mraz. Sretan prozor je nešto lijepo što i mene čini sretnom bilo ljeti, u proljeće ili zimi.
Ime i prezime autora: Josipa Petek, 5. razred
Mentor: Spomenka Struški
Kul prozor
Jednog ljetnog jutra, na jednu stariju kućicu u maloj uličici postavljen je prozor. Mali prozorčić s pogledom na ulicu. S njegove druge strane bila je soba jedne djevojčice. Danonoćno je gledao ljude koji su prolazili po cesti i slušao vesele pjesme koje bi djevojčica u sobi ponekad pjevala. Volio je promatrati ljude na ulici. Tako je znao da stara susjeda Klara svakog jutra hoda ulicom do tržnice. Dobro je poznavao i poštara Jakova koji je svakog utorka i petka donosio poštu u njegovu kuću. Volio je psa Maksa koji je već prošao cijelo selo. Još je više volio malog Tina koji bi se često dolazio igrati u kuću s Miom, djevojčicom u čijoj je sobi bio pričvršćen prozorčić. Volio je njihove bistre dječje oči, sreću i smijeh. Volio je slušati Mijine pjesme i Tinove priče. Volio je njihovu dječju ljubav. Osjećao ju je. I tako iz dana u dan, iz godine u godinu. Jedne godine srce mi je gotovo puklo od sreće kada je Tin je na rastanku poljubio Miju u njen rumeni obraz. Mijina je pjesma te večeri bila ljepša no ikad. Otada Tin bi svake večeri nježno za rastanak poljubio Miju, a njena bi pjesma bila veselija. Sve je godine prozorčić samo gledao i bivao stariji. Tin i Mia jedne su godine odlučili preseliti zajedno. Imat će novu kuću u kojoj će jednom osnovati i svoju obitelj. Stara će se kuća rušiti. Prije nego li je kuća bila srušena prozor se zamislio. Bio je sretan. Nije požalio ni trenutak. Vidio je sve što bi itko ikada poželio vidjeti. Vido je i osjetio ljubav. Bit života nije samo preživjeti. Bit je u životu postići i vidjeti ono što sanjaš. Prozorčić je zahvaljujući ljubavi vidio neke od najljepših stvari. Svatko tko u životu to postigne, nema za čime žaliti.
Ime i prezime autora: Petra Janušić, 7. razred
Mentor: Spomenka Struški
