I dok sam ja mislila da je tema u prozorima nešto o čemu ja nikada ništa ne bih mogla napisati. Pojavila se ova slika sa dječakom koji sjedi kraj prozora. Slika ovog dječaka vratila u djetinjstvo. Pa ovo sam ja ovo je moj prozor.
Svakako tada moj prozor nije izgleda ovako lijepo. Bio je to stari drveni prozor sa 6 okna. Njegovo drvo po sebi je dobilo bore kod ispucale boje. Bio je zanimljiv na sebi je imao malenu kukicu s kojim se mogao otvoriti ali nikako nisam smjela dirati jer se mama bojala da bi prozor mogao pasti i razbiti. Bio je to običan tavanski usamljeni prozor koji je da niko nije red i oprao je ukrašavao. Prale su ga kiše sušilo ga sunce a zima briga ukrašavala. Ukrašavala ga je tako prekrasnim snježnim ledenim cvjetovima , ledena kraljica pozavidjela bih da je ga je vidjela. Zabranjeno mi je bilo prilaziti mu jer njegove ostarjeli ruke već su se slabo držali za kuću. Ja sam se samo ponekad malo šćućurila uz njega jer sam se bojala ostatka tavana koji je bio u velikom i strašnom mraku. Radije sam gledala kroz prozor....... Ispred njega je bila zelena livada od vinove loze a na njoj su visjeli mirisni grozdovi pogotovo su mirisali u vrijeme berbe. Ponekad bi kriomice otvorila prozor i nagnula se kroz njega i pokušava dohvatiti sočne bobice. Prozor me pridržavao da ne opadnem iako me mama stotinu puta upozorila da ga nikad ,nikada baš ne otvaram jer je jako slab.
Mnogo puta znala sam pobjeći gore i kroz prozor gledati oblake. Njima sam tražila različite likove. Kako sam bila mala još dok je moj otac umro i uvjek su svi govorili da je u nebo nadala sam se da ću možda jednog dana iz svog oca tamo vidjeti. Kako sam rasla počele su mi zanimati druge stvari prozor je nekako pao u zaborav. Nikada nisam prestala gledati u oblake još uvijek i gledam, uvijek zanimalo odakle ta tolika želja za tim oblacima. Sada znam,ponovo sam se sjetila, ponovo se sjećam..... Sjetila sam se i ostalih stvari sjetila sam se onog mirisa starih stvari ,potrganih igračaka, mirisa starih knjiga, mirisa greda koji su države krov od kuće.... Sjećam se mirisa prašine koja bi mi ulazila u nos i škakljala me. Hmmm 
prašina bila je pravi izdajica. Zalijepila bi mi se za cipele i čim bi sišla dolje mama je znala gdje sam bila i odmah bi se ljutila i rekla je nema šta gore tražiti gore nema ništa sve staro,zmazano, potrgano.... Gore ima miševa i ko zna čega još. Ona nije tada znala to sve tajne koje skriva stari tavan prozor.
Ova slika podsjetila me na zaboravljeni dio mog djetinjstva. Hvala vam što ste nas potaknuli da pričamo priču o prozoru. Vjerovatno postoji još koja neispričana priča o prozoru.Koja je možda zaboravljena a još uvijek živi negdje u našem dijelu srca a da ni ne znamo.
