Svaka normalna priča s motivom prozora započinje tako da glavni lik sjedi uz otvoren prozor i onda nešto spazi. Po mogućnosti nešto sumnjivo. Na primjer, osobu koja iz susjedne zgrade iznosi veliki kovčeg, ženu koja se iskrada iz stana utjecajna čovjeka, dva sumnjiva tipa koji se motaju uokolo i konspirativno pogledavaju prema nekome ili nečemu… I sve se to odvija u neko gluho doba, usred noći; ne čuje se ni muhe, a sa zvjezdanog neba svijetli pun mjesec kao jedini svjedok – uz glavnog lika koji sjedi uz prozor – neke od sumnjivih rabota.
Da, svaka normalna priča (s motivom prozora) započinje otprilike tako.
Međutim, ova nije takva. Zbog okolnosti, ali ponajviše zato što glavni lik nije sasvim… Je li… Normalan. I umjesto da on sad, kako je navedeno u uvodu, sjedi uz otvoren prozor uz šalicu kave ili čaja te mu ni krivom ni dužnom u vidokrug uleti kakva (ne)zgoda kojoj nije trebao svjedočiti – on stoji vani, pred ulazom u zgradu i – gleda u prozor!
'Ajde, dobro… Ne on. Ja.
Krenuo je… Pardon – krenuo sam prema toj zgradi prije desetak minuta. Do nje se može doći na više načina, no, nisam u stanju opisati rutu koju sam koristio jer sam se kretao automatski; pred očima su mi već bili zgrada pred koju dolazim i prozor koji imam za promotriti, te mi je mozak svu pažnju preusmjerio na to.
Nakon što je, standardno, poslao naređenje mišićima lica da ispišu osmijeh.
Putem nisam sreo nikoga. Dobro, možda i jesam; moguće da je netko koračao dvadesetak metara ispred ili iza mene ili da je netko prošao u suprotnom smjeru. Ne znam točno. Sad kad promislim, moglo se dogoditi i da Putin žonglira na monociklu dok Trump recitira odabrana djela mađarske poezije prvog dijela 20. stoljeća – teško da bih išta od toga primijetio. Bio sam čovjek s misijom i samo mi je jedno bilo u glavi.
Pa evo sad stojim vani, pred ulazom u zgradu i – gledam u prozor. Osjećam se kao obrnuta verzija Jamesa Stewarta u Hitchcockovom „Prozoru u dvorište“. Već je pao mrak, a modro nebo prožeto nijansom ljubičaste se namrgodilo poput Cristiana Ronalda kad gol zabije netko tko nije on. Kapi kiše već padaju po meni i uništavaju pomno dotjeranu frizuru – a, ja samo stojim. I gledam u prozor.
Da, spomenuo sam da nisam sasvim normalan. Ali ne, nisam psihopat ni voajer, ne radi se o tome. Naime, radi se o tome da je to njezin prozor. Vidim da gori svjetlo, što znači da je ona gore. Šaljem poruku da sam ispred. Klak. Svjetlo se gasi. I bi tama. Tama je okružila sobu, ali se meni u grudima nešto osvijetlilo. No, još sam pribran.
Ne znam poslije koliko, jer istodobno su se činile i sekunde i sati, ona je sišla. Imala je onaj svoj osmijeh koji se pojačao kad su nam se pogledi sreli.
Ne, više nisam pribran.
Nismo puno govorili – nema potrebe – ionako je sve bivalo izgovoreno jezikom koji nije zauzdan ograničenjima ljudskih riječi. Dok je pred odlazak čvrsto grlim, ona mi rukom prelazi po kosi i posljednji ostaci moje frizure uništeni su. Mala cijena za još jači osmijeh.
„Jel' se vidimo sutra?“ izgovaram. Ne znam poslije koliko – istodobno su se činile i sekunde i sati.
Ona samo kima glavom. Odlazi, vraća se po novi poljubac, odlazi, maše, dolazim po novi poljubac, odlazi, maše, šaljem joj novi poljubac. Bacam kratki pogled na prozor da vidim da se upalilo svjetlo i da je stigla, a onda odlazim. Nasmiješen, s rukama u džepovima, lebdim. Opet ništa ne vidim, ali sretnem li ipak Putina kako žonglira ili Trumpa kako recitira mađarsku poeziju, svakako ću im dati high-five.
Možda.
Odbrojavam. Od 23 sata, 59 minuta i 59 sekundi, unatrag. Kad toliko prođe, opet ću biti tamo. Pod njezinim prozorom.
