PRIČA O MOM PROZORU by Luka Mizdrak

Moja soba je mala. Prozor na njoj je mali. Jedno krilo. Zamišljam kako bi mi soba izgledala bez prozora. Prolaze me trnci. Zaključujem; od sveg namještaja, uređaja i sitnica u mojoj sobi najdraži mi je prozor. Unosi jutarnju svjetlost u sobu, a noću, dok ne zaspim, moj pogled je među zvijezdama. Ipak, danju je moj prozor film bez pisanog scenarija. Rano u jutro susjedovom psu dolazi društvo. Počinje zabava. Nije mi potreban nikakav sat za buđenje, ni meni,a ni ostalim susjedima. Pogledam kroz prozor, oni utihnu veselo mašući repićima. Zatim se raziđu.  Obavili su svoj zadatak. Susjed već okopava svoje gredice sretan što će, za neko vrijeme, kušati vlastite bio-proizvode. Iz drugog dvorišta mala Ena kreće s mamom u vrtić vozeći se u sjedalici na biciklu. Kolona od tri vozila kreće se ulicom u novi radni dan. Protežem se tako, još sanjiv i uspavan, ugledam istu pozu susjeda Andreja od preko puta. Mahnemo si uz zarazno jutarnje zijevanje. Zapitam se; „Je li i njemu značajan taj pogled kroz prozor?“  Moja ulica je mala, nemam neku ogromnu širinu pogleda, ali svaki put kad pogledam kroz prozor, vidim nešto novo. Jednoga dana, možda ću živjeti na nekoj uzvisini, gdje će se kroz moj prozor vidjeti grad sa svim svojim prirodnim ljepotama, arhitekturom i ljudima koji se kreću u raznim smjerovima. Bilo bi lijepo sjediti, gledati kroz takav prozor i opisivati nepovratne trenutke. Želim to!