Još jedno prohladno zimsko jutro proviruje u moj sobičak i tiho me zove da zagrlim subotnji dan, dan bez školske nastave, ali s nekim novim nadanjima. Dok se tako razbuđujem od slatkastih snova, do mene dopiru pomiješani mirisi pečenog bakinog kruha i čaja od omiljenog mi šumskog voća. Nevoljko napuštam topli zagrljaj kreveta i odlazim do svog radnog stola na kojem su ispremiješane bilježnice i nedovršeni školski zadaci od jučer. Ponad radnog stola ogroman je prozor s kojeg se pruža prostran pogled na vrt, ulicu i na staru hrastovu šumu. Razgrćem čipkaste zavjese s prozora baš kao zastore na nekoj filmskoj premijeri i uvod u predstavu novog dana započinje.
Srebrne zrake svjetla ulaze u moju radnu sobu i sve odjednom treperi u predivnoj igri svjetla i sjene. Maleni niz posuda sa žućkastim jaglacima na donjoj polici mog prozora podsjetnik su da će proljeće dolepršati na krilima umornih lasta, a do tada zima će nas još neko vrijeme grickati svojim ledenim zubićima. Po ovakvim vremenskim uvjetima ne izlazim prečesto van pa mi upravo prozor pruža potrebnu utjehu i vezu s vanjskim svijetom. Sada gledam kroz isti taj prozor, a vani se naoblačilo i sniježi. Spuštaju se pahulje s olovnog nabeskog svoda kao paperje mladih ptica i sve se pretvara u nestvarno lijepu i blaženu bjelinu. Kućicu za ptice, koju je nedavno izradio moj otac, prekrio je snijeg. Na njoj visi komadić slanine i za njen se zalogaj neprestance svađaju dva mala nestašna vrapčića. Na mjesto sukoba ubrzo slijeće crni kos, svađa prestaje, vrapčići uplašeno odlijeću, a crni kos ostaje glavni lik na malenom hranilištu. Uživam u prizoru svog prozora i dok rješavam školske zadatke, nemam potrebe gledati televiziju ili slično, jer upravo gledam najbolji program koji se nudi, program uživo i s najboljom mogućom rezolucijom. Još ljepši pogled prostire se preko puta na obližnju staru hrastovu šumu, no taj prekrasan pogled pomalo je prožet i tračkom zebnje za sudbinu šume. Stara usnula šuma sniva o proljeću kao i ljudi. Grane ogromnih hrastova, kao ljudske ruke ispružene k nebu, sada su prekrivene snijegom, a tijela su uvijena u vijenac zimzelenih bršljanova. Svakodnevan je i spokojan to prizor sve dok je šuma nasuprot mog prozora, no zlokoban zvuk motornih pila svakim danom sve više prijeti i postaje jači. Pahulja po pahulja, minuta po minuta i srebro dana lagano se pretvori u zlaćanu lepezu što se raspršila kroz šumske grane i prelijeva žutu svjetlost kroz prozor u moju sobu.
Primakao se kraj zimskog dana, navlačim zavjesu na prozoru kao zastor filmskog platna, sve su današnje premijere završene. Pomalo u sjeti odlazim i ja na počinak, u nadi da ću i sutra ponovo moći vidjeti ptice u šumi, šumu na starom mjestu i proljeće na svojem prozoru.
Autorica: Lana Bečaj, 6. r.
Mentorica: Lidija Levačić Mesarov, prof. hrvatskoga jezika i književnosti
i stručna suradnica knjižničarka mentorica
