Kao da je pala bomba, nigdje nije bilo ni žive duše, osim ponekog zalutalog djeteta ili papira nošenog vjetrom. Bio je to prvi dan Uskrsa. Dok su jedni ostali utaboreni doma, drugi su otišli u posjet rodbini, što prisilno, a što svojevoljno.
Tako je i Pero ostao doma. Kći mu je imala svoju obitelj i nije joj htio smetati. Osim toga, zadnja tri tjedna pažnju mu je odvlačila zgodna udovica u zgradi nasuprot njegove. Kroz bijele zavjese, noću bi lampa jasno osvjetljavala njezine konture i činilo mu se kao da to radi samo za njega. Vrebao bi ju dok bi se krenula spremati za trgovinu koja se nalazila tik uz njezinu zgradu. Imao bi točno tri minute, koliko bi joj trebalo da se spusti i još pet da se vrati.
Ovo je bio njegov dan. Navukao je košulju preko glave krivo zakopčavši jedan gumb, uskočio u stare i isprane jeans hlače te stegnuo remen pritome uvukavši trbuh kako bi pokazao najbolji dio sebe. Dok je gurnuo ključ u bravu, lagano se zakrenuo prema ogledalu u hodniku i zalizao kosu. Potrčao je kako mu ne bi umaknula. Kada je stigao do vrata trgovine, susprezao je dah. Ušao je, uzeo košaricu i gledao ju kako odmjerava neki ananas koji se nalazio poviše na polici. Htio je vidjeti te noge koje je konačno odlučila pokazati, a kada se sagnuo da ih bolje promotri, uhvatio je njezin istovremeno začuđeni i ljuti pogled, barem po onome što su njezine obrve pokazivale. Nije imao naočala da donese precizniji sud o svemu. Na brzinu je strpao vrećicu krumpira u košaricu, no znao je da nema izlaza. Strategija koju mora odigrati je na sve ili ništa.
- I? – prokomentirala je. – Hoćete li me više ostaviti na miru?
- Ali, gospođo... Nisam...
- Ni riječi! Znam vas sve! Znam kakvi ste! Da mi niste...!!!
- Ali, gospođo Milice...
- Što!?
- Nemojte mi zamjeriti, ali prelijepi ste!
- Gospodine Pero, molim Vas, nemojte!
- Dođite k meni...
- Jeste normalni!? Šta Vi mislite, tko sam ja!?
- Ali, gospođo Milice, samo ćemo piti kavu. Evo, ostavit ću otvoren prozor da nas svi vide. Može?
- Gospodine Pero, jeste normalni? Šta ako nas Vaša kći vidi??
- Nema je. Nema mi kćeri. Sam sam. Bit ćemo sami.
- Gospodine Pero, ne mogu... Nisam laka žena!
- Gospođo Milice, Vi ste časna i poštena žena! Samo pristanite. Evo, pridržat ću Vam stvari. Evo, samo na pola sata. Može?
- A nema je?
- Ne. Otišla je s mužem i unucima na izlet.
Pristala je. Probao je suzbiti uzbuđenje otključavajući ulazna vrata. Kada je sjela za kuhinjski stol, pristavio je kavu. Štednjak je pojačao na najjače kako bi se čim prije skuhala, a onda joj je nalio malo u šalicu i dodao kockice šećera na zasebnom tanjuriću.
- Mlijeka?
- Ne, volim jaču.
Promatrao je kako umače kockicu šećera u toplu tekućinu i poželio je biti ta kockica, poželio se topiti u njezinim ustima. Čim je sjeo, začulo se zvono na vratima. Postao je nervozan, a Milica je poskočila. Kroz špijunku je ugledao Veru i okrenuo se prema Milici šapćući:
- Sakrij se! Odmah se sakrij!
Milica se prepala.
- Od koga!?
- Od moje žene!
- Nisam ni znala da imaš ženu! Jesi ti normalan!?
- Bježi, ubit će te! Idi u ormar!
- Neću, jesi ti normalan?!
- Bježi! Idi u kupaonicu! Ubit će te!
Milica je čula kako Vera, lupajući šakama i udarajući o vrata, viče:
- Otvaraj ili zovem policiju! Nije valjda da si opet s nekom fufom!! Da nije ona Milica?!!! Kad vas oboje ubijem!!!
Pero ju je sažalno pogledao. Milica je pogledala prema prozoru i krenula na balkon. Drugi kat. Može ona to. Može ona skočiti ako treba. No onda je osjetila kako ju netko promatra. Dok je Pero zaključavao balkonska vrata, a ona se spuštala protupožarnim stepenicama, susjed u njezinoj zgradi je zazviždao i uzviknuo:
- To, majstore! Ne j... pošten!!!
