MOĆ KOJA OTVARA PROZORE
Svi su prozori na staroj kući u uskoj uličici bili kao jedan.
Svi su bili mali, drveni, smeđi.
Svi su na daščici imali posudu sa cvijećem.
Sve ih je ukrašavala lepršava bijela zavjesica koja je veselo pozdravljala prolaznike.
I svi su prozori bili otvoreni.
Samo je jedan među njima bio zatvoren.
Unutra nije mogla ući sunčeva zraka.
Unutra nije mogao ući vjetrić.
Unutra nije mogao ući dječji smijeh.
Unutra nije mogao ući ptičji pjev.
Jedan za drugim, svi su ga pokušali otvoriti.
Sunčeva zraka naslonila se na staklo, grijala ga i nadala se da će ga njena toplina otvoriti.
Dječji smijeh je zveckao po staklu i vjerovao da će se od njegovog veselja zatresti i otvoriti.
Pjev ptica je veselo skakutao ali dalje od stakla nije mogao proći.
Vjetrić se šuljao oko okvira i tražio rupicu kroz koju bi se uvukao unutra.
Svi njihovi pokušaji bili su uzaludni.
Prozor je tvrdoglavo ostao pri svome. Zatvoren.
Vjetrić, sunce, dječji smijeh, ptičji pjev nisu se mogli pomiriti sa svojim neuspjehom.
Kakvo je to sunce, kakav je to vjetrić, kakva je to dječja pjesma, kakav je to ptičji cvrkut koji ne može otvoriti jedan prozor!?
Dosjetili su se.
Pokušat će svi zajedno.
Upotrijebili su sve svoje vještine, sve svoje znanje, svu svoju dosjetljivost.
Nije išlo.
Unutra, u sobici na kojoj je bio čvrsto zatvoreni prozor, sjedio je djedica.
Lice mu je bilo ozbiljno. Kao da su ga sve radosti napustile.
Zamišljeno. Kao da su se sve mračne misli cijelog svijeta u njegovoj glavi.
Zabrinuto. Kao da su se sve brige svijeta u njegovu dušu slile.
Tužno kao da se tuga cijelog svijeta utekla u njegov tužni pogled.
Već dugo nitko nije pozvonio na njegova vrata. Toliko dugo da je skoro zaboravio kako zvuči njegovo zvono.
Jedna mala ručica dotakla je zvono. Zvono je veselo poskočilo.
I djedica je poskočio od veselja.
U sobicu je ušla djevojčica iz susjedstva.
Donijela je svoju igru, razdraganost, bezbrižnost, veselje. Prosula ih je, ne štedeći, po sobici. Oni su se uvukli djedici pod kožu. Zavlačili su se u svaki djelić njegovog tijela.
Djedičino lice je zasjalo od radosti.
Djedičine misli su veselo zaplesale po sobici.
Djedičina duša se otvorila i pustila brige da idu svojim putem.
Djedičin pogled je zračio srećom.
Sobica je bila premala za svu radost koje je donijela djevojčica iz susjedstva.
Pred navalom veselja, bezbrižnosti, sreće, prozor je popustio.
Propustio je u sobicu vjetrić, sunce, dječji smijeh, ptičji pjev.
I njegova bijela lepršava zavjesica veselo je pozdravljala prolaznike.
Sve do kraja uličice, po asfaltu, veselo su poskakivale riječi Uninog zapitkivanja i djedičine priče.
Vjetar, sunce, ptičji pjev, dječji smijeh su se zamislili. Kakvu to moć ima djevojčica iz susjedstva koja se uvlači u srca i otvara prozore?
