Lijepo je biti živ
Ova priča ne počinje baš s mrklim mrakom, ali počinje rano ujutro, u ono nemilosrdno doba u koje nitko ne bi trebao biti budan. Počinje u one užasne sate kad budilice zazuje svojim pištećim zvucima. Ukratko, sve počinje oko 6.
Tata se u toj ranojutarnjoj jezi spremao za posao navlačeći omiljene kaki hlače i neizostavnu roza košulju sa suncokretima. S druge strane mog i Tatinog bića bilo je jednako jezovito crno, ako ne i crnje jer je roleta Rea bila spuštena i naslađivala se mojoj privremenoj sljepoći. Prije mjesec ili dva njezino bi me zadirkivanje jako pogađalo, ali otkako sam saznao da se u 6 ujutro vani i nema bogznašto vidjeti, sasvim sam hladan i gladak na ta podbadanja. Ionako me u ovoj kući previše toga živciralo.
Kao prvo, Tata je, kao i svakog jutra, već kasnio na posao pa nije imao vremena dići Reu. Žuti suncokreti samo su projurili pokraj kuhinjskog stola i nestali kroz vrata.
Zatim se oko 8 ujutro probudila Mama. Raščupana kosa, kućni ogrtač na točkice i papuče koje bi debljinom i dobrotom trebale oponašati krave, nekako su se, jedva se držeći zajedno, dovukli do mene i polako podigli Reu.
„Opet ponedjeljak, opet na posao, hrrr!“ čulo se iz usta tog raščupanog stvora u točkicama.
Kako su ljudi nezahvalni! To je nešto sasvim neshvatljivo! Neka oni probaju cijeli dan samo sjediti i ne raditi ništa, poput mene, pa će onda vidjeti što je patnički život!
Tako je i tog jutra sve poteklo uobičajenim tokom. Mama je nasipala pretjeranu količinu pahuljica, u preveliku porciju mlijeka, koje se nalazilo u preogromnoj zelenoj posudi i zavalila se pred televizor.
„Moram znati što se događa u svijetu!“, zacvrkutala je.
Da! Baš! A uopće ne razmišlja o meni! Naime, jednom sam u Tatinim novinama vidio TV program. U pola 9 su svi najbolji crtići! I to do pola 10! Ali ne, gospođica „Moram znati što se događa u svijetu“ gleda svoje glupe vijesti. Kao da ne shvaća da je sve to uvijek ista priča! Ovdje se dogodilo ovo, tamo ono, ovaj je napravio ovo, a onaj ono. Do – sad – no! Za razliku od toga, ne bi li bilo divno vidjeti najnovije pustolovine Mede Marina i prijatelja? No, kažu, čega nema, bez tog se i može. Pa tako ja preživljavam svako jutro bez Mede Marina, a mama svako jutro, zadovoljna što je upila sve ključne informacije za taj dan, oko 9 dovikne:
„Ivane, budi se!“
Odjavna špica dnevnika začula se iz televizora, a mama je, kao švicarski sat, u 9:00 zajodlala prema gornjem katu.
Uskoro sam vidio malu spodobu koja se povlačila po stepenicama u pidžami na kojoj su male plave rakete i zeleni buljooki svemirci. Taj 6 – ogodišnjak oličenje je neurednosti: ostavlja svoje stvari posvuda, u kadu ga se mora nositi, cipele su mu uvijek blatne, a iz nekog do dan – danas nepoznatog razloga, uvijek ima mrlje od čokolade na obrazima. I tog jutra jedna mala čokoladna mrlja nalazila mu se iznad desne obrve.
„Kako, Ivane? Kako?“ govorila je Mama, brišući mrlju.
Vjerojatno je razmišljala da ponovno provede inspekciju njegove sobe, ne bi li pronašla čokoladu, ali znala je da je to uzaludno jer nikad ništa ne nađe. Dok je Mama gledala nekamo u daljinu kroz mene, mali Ivan je već odjurio drugamo.
Uskoro se pojavio odjeven i s nogometnom loptom u ruci. Mama je počela povikala:
„Ivane, nisi oprao zube! Nisi doručkovao!“
Naravno, kao i uvijek, uzalud. Ivan je odjurio u stražnje dvorište. Čudim se da nije u pidžami izletio van. Ah, kako me živcira to malo stvorenje! Koliko neposlušno jedno dijete može biti? Mama je samo odmahnula glavom i otklizala se u svojim kravicama prema drugom dijelu kuće.
Za nekoliko trenutaka vratila se u svojoj crvenoj plišanoj trenirci i zdušno prionula na kuhanje. Uključila je mali smeđi radio i uskoro se kućom orila prastara američka rock pjesma, a mama je, između sjeckanja luka i mrkve, izvodila svoj solistički koncert na nevidljivoj gitari.
Bio je to gotovo idiličan prizor. Zaposlena majka, kuharica i gitaristica bila je u svom elementu. Mrkva je ulijetala u lonac, iskre su frcale iz pohanog mesa, kravice su žarile i palile malom kuhinjom, crvena plišana trenirka kretala se u ritmu glazbe, kore od krumpira letjele su u koš, a kuhača je oponašala mikrofon.
A onda, idila bješe prekinuta. Začulo se nekoliko nanizanih udaraca: Bam! Tup! Dum! Znao sam da to može značiti samo jedno, ali nisam to htio priznati. Nisam se želio pomiriti s tom činjenicom. Mislim da me oblio znoj. Sav sam se orosio. Moje najgore more su se ostvarile – Ivan je igrao nogomet. Driblao je i izbjegavao nevidljive protivnike, pimplao je loptu i, progutao sam knedlu, gađao gol. Gol je bila mala plastična tvorevina naslonjena na zid, 30- ak centimetara ispod mene. Mali je krenuo u akciju. Izbacio je jezik na bočnu stranu usta. Napetost je rasla. Izbjagao je jednog, dvojicu, trojicu. Približio se golu. S velikom samouvjerenošću taj budući Messi naciljao je gol i opalio nogom po lopti. Naravno, dogodilo se neizbježno.
Prvo sam osjetio tup udarac. Kroz glavu mi je prošlo koliko bih sad volio da je Rea spuštena. Oštra, pulsirajuća bol proširila se mojim staklom. Glasovi u magli. Opraštanje sa životom.
A onda, , zvukovi se rezbistre i ja začujem:
„Ivane, skoro si razbio prozor!“ iz Maminih usta.
Oh, koje li sreće! Ivan nije razbio prozor! Kojeg li ushita kad je ona riječ skoro dodirnula moj mozak. Shvatio sam da je Ivanova lopta obična gumena loptica za djecu! Odjednom više nije bila važna ni samodopadna Rea, ni Tatino konstantno kašnjenje, ni Mamine televizijske vijesti, ni Ivanova neurednost.
Bliski susret s tom opasnom malom stvarcom zvanom lopta naveo me na razmišljanje. I, moram reći, lijepo je biti živ! Kako je lijepo ništa ne vidjeti u 6 ujutro! Kako je lijepo kad Mama gunđa, a Ivan je nestašan! Koju samo sigurnost i ljepotu valja nalaziti u svakodnevnim trenutcima! I svi vi prozori, nikad to ne zaboravite! Volite svoju neobičnu kuću i volite njezine stanovnike. Volite i svoje neobične trenutke. Cijenite i volite sve iritantne sitnice! Jer to su vaše sitnice i nitko vam ih ne može oduzeti. Prigrlite ih raširenih stakala!
Lucija Malčić, 8.b
Nastavnica: Slobodanka Martan
