Kako su prozori kao i vrata, takvi da vas odvedu neznamo kamo čim ih otvorite i "bacite" prvi pogled ili učinite prvi korak, tako je i tekst vašeg natječaja mene odveo do mog prozora i ove skromne priče koju prilažem, o prozoru koji mi donosi veliku radost ne samo u zimskim danima nego i kada se osjetim sjetno ili samotno.
Hvala vam na organizaciji ovog natječaja i prilici da svatko od nas predstavi neki svoj prozor koji će možda drugima otvoriti neki novi vidik kao i što će neki prozori meni otvoriti nove poglede.
PTIČJI PROZOR
Imam ptičji prozor u Zagrebu, na Trešnjevci.
Tako sam ga nazvala od kada sam na vanjsku prozorsku klupčicu od lima počela zimi stavljati hranu za ptice.
Prvih sati nijedna se nije približila sjemenkama, zbog čega sam bila nesretna misleći da se pticama ne sviđa mjesto koje sam odabrala za hranilište ili ponuđena hrana.
Sutradan kada samo pogledala da provjerim jesu li pokljucale koje zrnce, iznenadila sam se – ni mrvice nije ostalo, a ogoljele grane drveća preko puta prozora, bile su prepune vrapčića, sjenica, na susjednom krovu čekale su dvije grlice.
Odjurila sam u kuhinju i donijela sve vrećice, otvorila prozor na što su se moji pernati novopečeni prijatelji razbježali kao da su čuli pucanj. Istresla sam hrpice sjemenki prosa, suncokreta, sezama, ječma i riže.
Ma kakve riže, možda se pitate. Sirove. Nju jedu samo grlice, dok druge ptice jedu samo kuhanu.
Kada bih im „prostrla stol“ i zatvorila prozor, sjela sam i kroz otvor u zavjesama gledala kako polako slijeću na grane i gledaju, dogovaraju se, raspravljaju tko će prvi prići, ima li opasnosti, krije li se neka podmukla zamka u mojoj gostoljubivosti?
Zatim bi krenuli; vrapčići uvijek prvi, hrabro i gladno jedući sve osim riže, skačući jedni preko drugih.
Ponekad su dobar dio hrane razbacali žustro lepećući krilima u svojim svađama tko će prvi jesti i domoći se boljeg zalogaja. Mali svadljivi razbojnici, no svađe su nestajale brzo kao što su planule.
Prozorska klupčica veselo je zvonila i odjekivala pod njihovim nožicama i kljunovima. Sjenice su dolazile među njih pomalo ih gledajući s visoka i mirno jele najradije suncokretove sjemenke.
Nakon što je prošla najveća strka, i prva glad bila utažena, tiho bi sletjele meni tako drage grlice.
Zobale su a da se nije čuo zvuk, krećući se nježno i plaho poput malenih balerina. Elegantno su naginjale glavice i svojim lijepim, tamnim očima oprezno motrile vreba li kakva opasnost, a na najmanji moj pokret iza zastora, prhnule bi na susjedni krov.
Dugo bih sjedila tiho i znatiželjno promatrajući taj neobičan ptičji svijet.
Ptičji prozor zatvarao se za hranu dolaskom proljeća ali ne i za promatranje ptica.
Drveće preko puta prozora njihovo je omiljeno okupljalište i gledajući kroz prozor možete vidjeti povremene male okršaje krilima i kljunovima, čuti grlene svađe, ali i vidjeti udvaranja, brigu za malene ptiće te pospane pernate kuglice kako lijeno dremuckaju u ljetno poslijepodne.
Ipak, još jedno vrijeme stavljala bih rižu pomiješanu sa suncokretovim sjemenkama samo zato da mogu vidjeti grlice, promatrati njihov tihi ples i gledati elegantne pokrete.
Tako je jedan običan prozor postao ptičje utočište u gladnim zimskim danima a meni veselje promatranja malog ptičjeg svijeta u pustim i samotnim zimskim danima.
