Prozor u vrijeme
Baka ga pamti kao rupu u kamenoj ruševini do koje se pod svaku cijenu morala popeti da bi i ona vidjela cijeli svijet. Mama je vjerovala da baš iza tog prozora živi Matovilka, jer je u njeno vrijeme iz hrpe kamena izrastao pravi dvorac. Kad se uz stotinu stuba konačno popela do prozora, od Matovilke ni traga, ali kroz njega joj se otvorio pogled na zemlju čudnih patuljaka koji voze autiće po parkiralištu ispod gradine i divljaju s glasnim motorčićima po blatu okolnih brežuljaka.
Naravno, nakon takvih priča, morala sam i ja strmoglaviti pogled s tog legendarnog prozora. Bilo je proljetno jutro i na dvorac se navukla neka čudna izmaglica i uzvrtjela se oko kula i okolnih borova, poput Kasperove družine. Ušli smo u dvorište i uspinjali se drvenim vanjskim stubama pa onda kroz kamenu kulu, kraj viteških oklopa, do njega. Podigli su me do prozora i onda... Ništa. Samo drvene rešetke stakla, magla i mutne siluete grana. Ni „č“ od čarolije. Ja, u to vrijeme opasna i opsjednuta maštalica , koja je vozeći se vlakom prema Zagrebu, u okolnim šumarcima redovito viđala Snorlaksa i još neke Pokemone, puno prije izuma popularne aplikacije, kroz taj čuveni prozor nisam vidjela ni svijet, ni patuljke, pa čak ni drveće. Ništa.
Prošlo je od tada skoro petnaest godina. Najviši prozor Branič kule u međuvremenu je postao stjegonoša i na njemu su se mijenjale srednjovjekovne, državne, gradske, sportske i druge zastave. Iz kojeg sam ga god mjesta u gradu motrila, činilo mi se da maše i zove me. Nisam marila, ali mnogi su ga opsjedali. Ljubitelji absajla, oni koji vjeruju snazi užeta i spuštaju se niz zidove, osvajali su ga čak i s vanjske strane. Pred rođendan grada stara gradina postaje pozornica. Koncerti, predstave i kino projekcije unutar kamenih zidina potaknule su i one najljenije da se tih vrućih srpanjskih večeri popnu na brdo iznad grada.
Ispred Branič kule 10. srpnja je postavljena pozornica za koncert Leta 3. Dok sam starom Karolinom žurila prema brdu, zastava grada divljala je na prozoru. Mračilo se i palili su se reflektori . Činilo se da snopovi svjetla dižu staru gradinu u oblake koji su nadirali iza zidina, iz „babinog kuta“ . Snop svjetla obasjao je prozor sa stijegom i da sam uspjela uslikati taj trenutak, bila bi to fotografija nebeskog okna. Kad sam se ugurala u mnoštvo na platou pred kulom, iza pripremljene scene počeo je prirodni happening, sijevalo je i grmjelo, ljuljale su se skele, pao je jedan reflektor. Kod kuće se u takvim trenucima podvučem pod deku, ali tamo vani, dok su oko mene vikali da će to brzo proći, okamenila sam se. Trag munje je dotakao zamotani stijeg, a ja sam izgubila kontakt. Tišina i mrak, a onda odjednom čujem šum i vodu, sve je plavo, a ja oslonjena na prozor, onaj prozor, i po meni pršte kapljice. Koja poplava, pomislim, ali dolje divljaju valovi i miriše more. Nema grada ni ljudi, svuda pustoš. Sve se oko mene zavrti, pa smiri. Voda se povukla, teče tek rijeka ispod brda i oko nje puno čudnih ljudi i čamaca. Još uvijek nema mog grada. Prozor zaškripi, zrak se opet ustalasa i eto grada-zvijezde. Na njega i na brdo preda mnom juriša vojska. Imaju turbane, bit će da su Turci. Zabacuju užad, kao oni absajleri, i penju se prema meni. U zadnji tren se sve ispred prozora opet zavrti, opet vidim vodu, pa vatru, opet vodu. Na čistini ispod vidjeh i poznatu siluetu kako diže ruke prema nebu kojeg paraju munje. Oluje baš vole taj 10. srpanj. Vjeruje se kako ljudima dok umiru cijeli život proleti pred očima, ali ovo je povijest lokacije, neka čudna vremenska simultanka i vrti se pred tim čudnim prozorom. Umirem li ili sanjam.
„1,2,3,4... Izgubljeni! Ima nas još ...“ – čujem sve jasnije i glasnije. Prijatelji me zabrinuto tapšaju. „Na tren si posrnula“, kažu. Na platou sam ispod kule , a preda mnom na pozornici, pod prozorom i nemirnim stijegom, Mrle širi ruke poput križa, dok kamene zidove zajednički šaraju reflektori i munje.
„Spektakularno“, govore, a ne mogu im reći da je sve to ništa prema onom što sam ja vidjela. Hoće li mi baka i mama vjerovati? Vjerojatno će reći: „Prozor u vrijeme? Glupost. Hoćeš li ti ikad odrasti?“
Lara Manojlović
