Prozor koji čeka mene
Ima u ovom gradu jedan prozor koji čeka mene. Otvoren je, širom. Ima dva krila i iskrižan je letvicama na manje kvadrate, pravi starinski prozor. Još bih da je dvostruki, tako da između dva okna zimi držim biljke, ponekad i mlijeko ako frižider ne radi, a ljeti se naslanjam na 'klupicu' između, osjećam pod golim rukama toplo drvo. Taj je prozor visok, ali ne prevelik i obojan u bijelo. Ima mesinganu ručkicu, oblu i ljeti toplu, gotovo meku na dodir. Iza prozora, u sobi nazire se zavjesa, nekako lagana, prozračna, možda čipkasta, možda ne, ne vidi se izvana, samo se vidi da je nadima lagano povjetarac. Zimi je nema. Zimi prozor želi svaku zraku svjetlosti. Ljeti je možda iznutra i roleta na potezanje, za sate kada je u prozoru puno sunca; tada želim spustiti roletu do pola ili dvije trećine, nekad čak i više, poslijepodne, jer prozor gleda na zapad, i promatram u pravokutniku, kao na filmskom platnu, čudesnu igru svjetlosti, prašine, sunca i boje koja se gubi u blještavilu. Na tom prozoru zimi slažem sukulente, jedan do drugoga, premještam ih i milujem, mesnate, oble, čvrste i sanjam o pustinji, o Mediteranu. Ljeti biljke spustim na pod ispod prozora da ih sunce ne istuče, a ja imam mjesta raširiti laktove. Žmirim i sunčam lice.
Još uvijek tražim taj prozor i zato nikada ne idem ulicom pognute glave, uvijek gledam gore; gledam u prozore i tražim onaj svoj.
