Prozor
U mraku sam. Ne vidim ništa. Prisjećam se slika koje sam gledao i molim da se prozor opet otvori…
Isprva nisam razumio slike. Svjetla i boje, pa malo tame. Bio sam beba. Čudio sam se i radovao svemu što sam vidio…
Uskoro sam shvatio što slike znače. Drvo, ptica, mačka, susjedov pas, auto, moja baka…. Svemu sam se smijao.
A onda je prozor otvarao nove slike, nove spoznaje…
Gledao sam suncem okupana jutra, ptice što pjevajući grade gnijezda u krošnjama drveća, ljetnu kišu, dugu na zapadu, jesenske magle, bjelinu snijega, snijeg što sipi, šušti, pahuljice kako se lagano spuštaju k'o jesensko lišće nošeno povjetarcem….
Gledao sam školarce. Veselo se vračaju iz škole. Smiju se. Nose torbe. Radosni su... Vidio sam ljude kako žure nekamo. Dozivaju se. Galame. Psuju…
A onda auti, autobusi, tramvaji…. Vidio sam tenkove, avione. Kroz prozor je dopirao zvuk rata, razaranja….
Najviše sam volio gledati smiraj dana, Sunce kako zalazi stvarajući očaravajuće slike neba sa oblacima u tisućama tonova crvene boje….
Gledao sam i uživao, ponekad se bojao, zatvarao oči pred ružnim slikama, a onda se opet veselio svijetlim bojama koje su se presijavale na suncu…
S vremenom, slike su postale mutne, a onda se jednoga dana prozor zatvorio i spustila se roleta. Nastao je mrak. Nema više slika. Ne vidim ništa. Moj prozor je trajno zatvoren….
Autor: Stjepan Crnić
