Ostalo bi potisnuto, najvjerojatnije nikada nikome ispričano,da baš evo nekim slučajem naletjeh na ovaj Vaš natječaj što probudi u meni sjećanje na školsku 97/98 i doživljaje vezane za jedan prozor.
Trgovačka škola Bjelovar.Da istaknem,govorim o lokaciji Trg Eugena Kvaternika 13(ne ova sadašnja Franje Tuđmana 9).Zgrada je bila stara i odgojila je generacije trgovaca.Netko od nastavnika pustio priču da je na istom mjestu nekada bila konjušnica ili da je zgrada prenamijenjena u školu.Koliko je istina ove je priče manje bitno.
Učionica je bila na katu,a mi više-manje svi friški maturanti srednjih strukovnih škola bliže i dalje okolice gdje jednomo tjedno slušali predavanja iz povijesti jer smo uplatili godinu obrazujući se za zanimanje komercijalista.I vjerojatno nagađate...da...te učionice nalazio se famozni prozor koji je gledao na trg.Za većinu ni po čemu poseban,za mene imao je osobnost.S obzirom na dosadašnje viđenje školskih prozora ovaj je bio pošteđen ogrebotina,ugraviranih bezvezarija,zaljepljenih kauguma,packi....štoviše mirisao je na boju ,a njegova okvira ocrtavali sasušeni potezi kista.
Meni,kao seoskom djetetu otići iz Ivanićgradske kolotečine školovati se u grad,priznajem bilo poprilično stresno,ali isto tako od toliko nagle promjene uočiš stvari,tj.nađeš dio sebe onakvim kakvim se nikad nisi zamišljao i to je čudesno.
Sve bi ostalo na "letimičan pogled" da jednog dana prilikom ulaska u učionicu mi ne priuštiti jesenji prizor pitomih kestena,puhala je jugovina i tjerala otpalo lišće i "ježiće" stazicom sve do paviljona.Kasnije kad bi se smračilo i utihnulo stabla kestena zamijenile bi "popikane" osvjetljenje lampe.
Vidjelo se tako svakojakih prizora...kako putujućih oblaka tik nakon obilne kiše,tako užurbanog svijet ali i zaljubljenih.Naime,s toga prozora po prvi put skupih hrabrosti dozvati i mahnuti svom prvom dečku.I sad kad se prisjećam sine mi...možda isto tako sada netko priča svoju priču istog prozora gdje dvoje školaraca izmjenjuju nježnosti istog parka na klupi.
A taj prozor bio je moj svaki mogući odmor,baš kao što većine bila čik-pauza dvoriša škole.S vremena na vrijeme znao mi se netko pridružit,ali to je bio samo djelić momenta da bi dobacio komentar na mene,a ne da bi zastao i odvojio svoj trenutak za "onaj trenutak".
Zimi je promatranje proticalo kroz staklo.S proljeća prozor je dosegao svoj maksimum kreativnosti.I kao da su to prepoznali,svi su posezali za njim.Ili je razlog ipak bio zagušljivosti(jer bilo nas je gotovo tridesetak)?... Vjerojatno.Jednom se vjetar tako naglo digao da je neštedeć bilježnice baš sve jednog trena prelistao i zakrenuo kartu Hrvatske što se nalazila skroz na drugom kraju učionice.Ah...znao je donijet miris upravo pokošene trave i blag miomiris tek rascvjetanih tulipana,kao i dječji hihot sa sunca obasjanog paviljona.
I ako se pitate....d
a...teško mi je pao rastanak od "njega".I vratila sam se sljedeće proljeće,al ovog puta gledajući na njega,s parka,s iste one klupe.I znate što mislim si sada ,baš bih mogla to isto nakon točno 19 godina.
