MOJA PRIČA O JEDNOM PROZORU U MOM GRADU
„Kruno nemoj zakasniti, molim te, prvi ti je dan škole. Gledaj na sat u parku.“
„Neću mama, obećajem!“ mama me pogledala s nepovjerenjem kad sam izlazio iz stana. Dogovor je bio prije škole igranje u parku. Škola je ionako bila iza ugla pa kratko skrivača neće naškoditi. Svi prijatelji iz parka bili su godinu dana mlađi od mene i već sam mjesec dana imao status boga s obzirom da jedini kročim u svijet odraslih odlaskom u školu. Danas sam s još većim guštom trčao do plave penjalice jer sam znao da slijedi jako puno pitanja.
„Ti mora da si Kruno, svi ostali su već ovdje. Evo dušo sjedni tamo kraj prozora.“
Okrenuo sam se u učionici koja je već bila sasvim popunjena i pogledom pronašao slobodno mjesto. Nalazilo se između prozora i visokog dečka koji je u licu bio poprilično blijed. Naravno da sam zakasnio. Moje mjesto za skrivanje je bilo iza grmlja kod starog igrališta na samom rubu dozvoljene zone sakrivanja. Petar me jedva pronašao, ali sam svejedno bio brži do pik spasa. Jedini problem bio je što uopće nisam gledao na sat. I očekivano zakasnio.
„Ja sam Tomica.“ Bljedunjavi dječak pružio mi je ruku koja je lagano drhtala. „Kruno.“
Tomica i ja družili smo se još dugo. Skoro cijelu osnovnu. Bili smo definitivno najbolji prijatelji. On je bio visok i strašljiv, a ja nešto niži i uvijek spreman za spačke. U šestom je razredu Tomica krenuo s košarkom. Ispalo je da je ogroman talent. Nitko ga od ostatka škole nije primjećivao prije toga, a onda je jedan dan igrao školsko za našu košarkašku ekipu i rasturio. Cijela škola je navijala dok je on jeo protivničke igrače. Tad su ga svi počeli primjećivati. Čak i Maja, cura koja mi se sviđala i s kojom sam kak se veli hodao. Jedan dan u sedmom razredu, tri mjeseca nakon one tekme, Tomica je javio da će kasnit zbog treninga. Ništa neuobičajeno, klub mu je uvijek stavljao treninge u vrijeme škole. No taj je dan ipak bilo drugačije. Dok sam sjedio na svom uobičajenom mjestu kraj prozora i slušao dosadnu povijest kroz prozor sam vidio nešto neobično. Tomica sa sportskom torbom na klupici nešto čeka. „Tukcu se neda na povijest pa čeka dok ne zvoni“ pomislio sam uz smiješak, ali tome nije bilo tako. Odgovor je došao brzo-Maja. Sjela je pored njega i poljubila ga u usta. Ljubili su se neko vrijeme i bilo je očito da to rade duži period. Poludio sam. Pitao sam profesoricu smijem li do toaleta i tamo sjedio ostatak sata. Bio sam užasno ljut, stiskao sam šake iz sve snage. Tomica, moj najbolji prijatelj mi je upravo zabio nož u leđa. Nekoliko suza skliznulo mi je niz obraze. Nakon zvona došao je u učionicu i pozdravio me, nisam mu odgovorio. sjeo je na svoje mjesto i gledao me, a onda je shvatio. Pogledao je kroz prozor i vidio onu klupu. Šutio je ostatak dana , kao i sljedećeg i još nekoliko. Tomica i ja se nikad nismo vratili na staro. Oteo je curu svom frendu, a i sami znate da se to nikad ne radi pa čak ni u osnovnoj.
U srednjoj nisam sjedio kraj prozora već u prvom redu jer su raska i mama mislile da je to najbolje za moju koncentraciju. Pubertet je bio dosta intenzivno razdoblje. Znalo se dogoditi da umjesto na sat odem s ekipom do obližnjeg kafića na kavu. A onda se dogodila jedna klasična srednjoškolska ljubav. Matilda mi nije bila uopće napeta prva dva razreda, no početkom trećeg to se promijenilo iz korijena. Pretvorio sam se u zaljubljeno magare i nisam o ničemu razmišljao osim o njoj. Nakon prvog spoja, prvih znojnih dlanova, prvog slinavog poljupca u parku i prvog opijanja jer mi nije odgovorila na poruku uslijedio je i prvi seks. Bilo je prekrasno i ubrzo je to postala uobičajena praksa da kad nema mojih ili njenih staraca mi palimo jedan do drugog i znate već kaj. Jedan dan došli smo na ludu ideju da probamo to napraviti u školi. Već vam je jasno kamo to ide. Najgluplja ideja ikad. Rekao sam joj da imam plan i da je sve riješeno. Pakleni plan zapravo je bio moj frend Marko kojem sam rekao da stoji kraj prozora koji je gledao u školski hodnik prizemlja i zove ako se netko pojavi. Učionica je bila prazna, Marko je bio spreman, ja sam bio jako spreman i napravili smo to. Točnije radili kad je profesorica iz hrvatskog odlučila od svih učionica doći baš u tu. Kaj se Marka tiče odbojkašice su imale trening vani pa profu nije ni primijetio unatoč činjenici da sigurno ima tristo kila. Srećom pa profa ništa nije rekla ni ravnatelju ni raski tak da nismo imali sranje. Matilda i ja poslije toga nismo više bili skupa. Stalno je vikala da joj je previše neugodno zbog incidenta. Razumljivo, nisam joj mogao proturječiti.
Na faksu sam doživio preobraćenje. Upisao sam računarstvo i pronašao se u tome sasvim. O kompjuterima sam oduvijek znao mnogo no spoznaja da od toga mogu zarađivati i to dobro bila je oslobađajuća. Sve sam rješavao u roku i sve mi je išlo od ruke osim prilagodbe na novi Windows. Tu sam se dosta mučio sa stvaranjem programa i ostalim glupostima. Na jednom sam predavanju skoro sasvim izgubio živce. Podigao sam ruku i rekao: „Profesore trebam pomoć!“ dok je profesor dolazio do mene netko mi je dotaknuo rame. Okrenuo sam se i vidio prekrasnu curu s Fortnite majicom. „To ti je u novom prozoru“ rekla je. I bilo je, to mi je rekao i profesor. Kasnije sam ju pozvao u menzu. Zvala se Petra. Studirala je računarstvo, ali se više zanimala za robotiku. Ona je bila ta i to sam odmah znao. Fortnite majica je bila znak. Kasnije smo još brijali, postali smo par s faksa, uselili smo skupa u mali unajmljeni stan i zajedno se suočavali sa životnim nedaćama na koje uopće ne računaš dok si mlad i glup. Nije nam bilo loše. Stan je bio izrazito malen no to nam nije smetalo uopće. Radili smo kao budale i to po nekoliko poslova istovremeno. Uspjeli smo uštedjeti za veći stan. S vremenom je došao i posao za stalno, a onda PUF. Trudnoća, panika, strah, dolazi beba. Nikad neću zaboraviti dan kada su me pozvali na posao i rekli „Krenulo je“. Dva mjeseca prije roka. Dva! Malom Leu se dosta žurilo. Doletio sam u rađaonu i čekao. Petra nije dala da itko bude s njom unutra pa sam čekao vani sa ucviljenom familijom. Sedam sati i trideset minuta prepunih vrištanja, suza i iščekivanja. Kad je napokon bilo gotovo pozvali su me da vidim bebu. Crveni, uzrujani i plačljivi stvor ležao je iza velikog prozora sa ostalim bebama. Odmah sam znao koji je moj, a osim toga pisalo je i mamino ime na krevetiću. Bio je to jedan od onih trenutaka koje pamtite do kraja života. Nakon nekoliko minuta blejanja u sina i vrćenja filma u glavi o vlastitom životu i budućnosti u prostoriji za očeve pridružio mi se još jedan gospodin. Stao je pored mene i buljio kroz prozor u svoju bebu. „Čestitam“ rekao je. „Također“. Pogledi su nam se susreli i nije mi trebalo dugo da ga prepoznam. „Tomica!“ zagrlili smo se i još jedno si od srca čestitali. Ukratko smo izmijenili životopise: tko gdje radi i živi. Zatim smo prešli na djecu i novu ulogu očeva. Pokazali smo jedan drugom naše bebe kroz prozor. Obje su bile slatke, a onda sam pogledao ime majke ispod njegovog djeteta. Velikim je tiskanim slovima pisalo MAJA. Spustio je pogled i zacrvenio se poput Lea koji je i dalje tulio. Nasmijao sam se, a što sam drugo mogao. Još smo dugo pričali i gledali bebe kroz prozor.
