Bez prozora
Bez prozora možda ne bih imala čežnji. Bez njega bih bila zadovoljno dijete koje ljuljuškaju.
Svako jutro otvaram prozor u mom gradu Splitu. "Hajduk" je prva riječ koju ugledam jer ju je netko napisao na zidu suprotne zgrade. Ako postoji još netko koga nije briga za Hajduk, sigurno o tome ne govori, a ja se sve nadam da moju priču neće pročitati neki fanatik koji će mi prozor izrešetati kamenjem. Moj grad zovu "najlipši grad na svitu", kao da je grad samo more, riva i brdo. Kao da grad nije i beton, smrad i glave luđaka.
Navečer kroz prozor gledam u nebo. Često se ponadam, kada ugledam klizeće svjetlo, da vanzemaljski brod dolazi po mene. Da će me odvesti na miroljubiviji planet i u ljepši grad. U grad u kojem je priroda glasnija od humanoida. U kojem je ljudima stalo do sportova koji su zanimljiviji od nogometa.
Ja sam spisateljica. Oni koji za to znaju, očekuju da nešto lijepo napišem o našem gradu. Da ga izreklamiram u svojim djelima. Ja bih to i mogla. U svakom zlu se može naći i nešto pozitivno, ali eto. Baš ne želim. Ovdje sam samo zbog moje obitelji. Draže mi ih je viđati uživo, nego preko interneta. Čak i moji najmiliji vjeruju da svoj grad ipak volim i da samo onako govorim kako ga ne podnosim. Kažu da je to dišpet. Samo ga ja drukčije izražavam, nego ostali Dalmatinci. Neka oni samo tako misle i neka i druge u to uvjere.
Dok kroz prozor gledam oblake, maštam kako će ljudi čitati moja djela. Kako ću objaviti hrpu knjiga. Ne razmišljam o posljedicama. U mašti nema mane u ostvarenim snovima. Zaboravljam, postanem li jako poznata, neki mangupski novinar bi se mogao dočepati ove priče i objaviti ju u najpoznatijim splitskim novinama. Ako se to dogodi, neće biti dobro. Stvarno ću ostati bez prozora.
