Često gledajući kroz prozor moje kuće zapravo gledam u prozor svoje prošlosti.
Sjetila sam se tako i jednog dječaka kojeg sam davno poznavala. Da ga danas sretnem, vjerujem da ga ne bi prepoznala. Tada davno bio je izrazito sitne građe i velikih smeđih očiju. Znate one oči koje imaju srne, nježne i uvijek kao da plaču. Sjedio je uvijek nekako sam i većinu je vremena šutio. Saša je bio mojih godina iako nije tako izgledao jer bio je dosta slabiji. Prolazeći tako jednom pored njega i „njegovog kuta“ u kojemu je sjedio shvatila sam da plače te da su mu gumbi na košulji potrgani i da je izgubio papuče.
Pozdravila sam ga kao i obično, on nije odgovorio pa sam se morala vratiti. Njegov plač je bio sve jači, a moja tuga sve veća. Pojačavao se u meni i nekakav bijes, razočaranje, ne znam niti ja što se točno pojačalo, ali nikako nije slutilo na dobro. Saša mi je ispričao kako su ga dva lokalna nasrtljivca napala, kako su ga vrijeđali i vukli ga za košulju koju mu je mama kupila jučer. Njegova mama je teško radila i imao je samo nju, a ovi nasrtljivci su tako bezdušno potrgali nečiji trud i povrijedili jednu tako tihu i nježnu osobu kakva je bio.
U meni se probudio bijes, ne osveta, već bijes zbog učinjene nepravde. Primila sam Sašu za ruku i natjerala ga da odemo nekoliko ulica dalje od škole, baš tamo gdje se sakupljaju nasrtljivci koji su mu potrgali novu košulju. Nakon što smo ih ugledali, prišli smo im pomalo plašljivim korakom. Upitala sam ih kako su to mogli napraviti, zašto su tako bezdušni i da li oni znaju da Sašina mama jako teško radi da bi Saši mogla kupiti novu košulju! Sva trojica nasilnika počeli su vikati,a u jednom trenu sam pomislila da će i nasrnuti na nas. Ipak ja sam znala da u kafiću preko puta ulice radi moj brat, znala sam da me on uvijek zaštiti i da će sve biti u redu!
Sve se odigralo nekako brzo. To je bilo davno, a ja sam bila dijete od svega 8 godina. Pamtim samo ispriku trojice nasilnika i osmijeh dječaka kada su mu idući dan trojica nasilnika donijela novu košulju. I naravno pamtim kako je moj brat tada bio u mojim očima još veći i stariji nego u stvarnosti.
Što sam zapravo htjela reći ovim kratkim osvrtom na događaj iz svog djetinjstva?
Htjela sam reći da uvijek trebate štititi slabije, da morate govoriti istinu, da morate biti hrabri i odvažni da kažete na glas koji su nasilnici oko vas!
Budite ono što jeste, poštujte različitosti između ljudi i pokušajte uvijek, BAŠ UVIJEK, napraviti što je ispravno.
Zapravo nije bitno da li gledate u prozor prošlosti ili prozor sadašnjosti, jer se stvari nisu promijenile, a nasilje je oduvijek nasilje, i nikada baš nikada se ne smije tolerirati!
Ako imaš problem sa maltretiranjem ili mržnjom od strane svojih vršnjaka slobodno nam ANONIMNO piši na NAŠ EMAIL i zatraži pomoć ili savjet.
