Često gledajući kroz prozor moje kuće zapravo gledam u prozor svoje prošlosti.

Sjetila sam se tako i jednog dječaka kojeg sam davno poznavala. Da ga danas sretnem, vjerujem da ga ne bi prepoznala. Tada davno bio je izrazito sitne građe i velikih smeđih očiju. Znate one oči koje imaju srne, nježne i uvijek kao da plaču. Sjedio je uvijek nekako sam i većinu je vremena šutio. Saša je bio mojih godina iako nije tako izgledao jer bio je dosta slabiji. Prolazeći tako jednom pored njega i „njegovog kuta“ u kojemu je sjedio shvatila sam da plače te da su mu gumbi na košulji potrgani i da je izgubio papuče.

Pozdravila sam ga kao i obično, on nije odgovorio pa sam se morala vratiti. Njegov plač je bio sve jači, a moja tuga sve veća. Pojačavao se u meni i nekakav bijes, razočaranje, ne znam niti ja što se točno pojačalo, ali nikako nije slutilo na dobro. Saša mi je ispričao kako su ga dva lokalna nasrtljivca napala, kako su ga vrijeđali i vukli ga za košulju koju mu je mama kupila jučer. Njegova mama je teško radila i imao je samo nju, a ovi nasrtljivci su tako bezdušno potrgali nečiji trud i povrijedili jednu tako tihu i nježnu osobu kakva je bio.

U meni se probudio bijes, ne osveta, već bijes zbog učinjene nepravde. Primila sam Sašu za ruku i natjerala ga da odemo nekoliko ulica dalje od škole, baš tamo gdje se sakupljaju nasrtljivci koji su mu potrgali novu košulju. Nakon što smo ih ugledali, prišli smo im pomalo plašljivim korakom. Upitala sam ih kako su to mogli napraviti, zašto su tako bezdušni i da li oni znaju da Sašina mama jako teško radi da bi Saši mogla kupiti novu košulju! Sva trojica nasilnika počeli su vikati,a  u jednom trenu sam pomislila da će i nasrnuti na nas. Ipak ja sam znala da u kafiću preko puta ulice radi moj brat, znala sam da me on uvijek zaštiti i da će sve biti u redu!

Sve se odigralo nekako brzo. To je bilo davno, a ja sam bila dijete od svega 8 godina. Pamtim samo ispriku trojice nasilnika i osmijeh dječaka kada su mu idući dan trojica nasilnika donijela novu košulju. I naravno pamtim kako je moj brat tada bio u mojim očima još veći i stariji nego u stvarnosti.

Što sam zapravo htjela reći ovim kratkim osvrtom na događaj iz svog djetinjstva?

Htjela sam reći da uvijek trebate štititi slabije, da morate govoriti istinu, da morate biti hrabri i odvažni da kažete na glas koji su nasilnici oko vas!
Budite ono što jeste, poštujte različitosti između ljudi i pokušajte uvijek, BAŠ UVIJEK, napraviti što je ispravno.

Zapravo nije bitno da li gledate u prozor prošlosti ili prozor sadašnjosti, jer se stvari nisu promijenile, a nasilje je oduvijek nasilje, i nikada baš nikada se ne smije tolerirati!

Još i danas pamtim oronuli prozor jedne stare škole na samom uglu jedne još starije ulice. Nije to bio baš tako običan prozor, znate onaj kao u nekim strašnim horor filmovima. Često je taj prozor bio put u slobodu i nešto poput vrata kaveza koji je štitio od napada morskog psa.

Nakon skoro trideset godina vidim jednu djevojčicu koja je jako, jako voljela taj prozor, on joj je bio pogled u slobodu i štit koji ju je branio svakoga dana od loših stvari koji je gledala cijeli svoj mladi život. Njene sanjive plave oči   znale su provoditi većinu svoga vremena gledajući kroz taj isti prozor u brezu koja je stajala na sredini školskog parkića. Kako li je samo ta breza imala „dugu kosu“ , vijorila je na povjetarcu i uživala u slobodi koja ju nosi.

Donosio je taj prozor i sumrak, a to nikada nije bio znak da je nešto dobro. Sumrak je značio da je kraj nastave i da se mora poći kući. Da – kući. Dok svi veselo spremaju svoje torbe, ta plavooka djevojčica sanjivih očiju bila je najsporija od svih.

Prozor njene škole iznenada je postao turoban, nije bio veseo i razigran i nije više pokazivao brezu. Spremila je svoje knjige, polako obuvala cipele i gotovo zadnja izlazila iz stare oronule škole. 342 koraka je imala do svoje kuće, ni manje ni više, točno 342! Tamo negdje na 230 koraku znala je ugledati osmjeh svoje majke, ali ni to nije voljela! Koje dijete ne voli osmjeh svoje majke?! Kako se majčin osmijeh ne može voljeti?! Naravno da nije tako kako se čini. Ova djevojčica jako voli svoju mamu… mama isto ima plave sanjive oči, baš kao i ona, uz jednu veliku razliku. Mamine oči su uvijek tužne, one su često ispunjene suzama, jer mama nema svoj prozor kroz koji bi gledala brezu, djecu, igru povjetarca. Mama ima jedan mali prozorčić kroz koji često može ući onaj zločesti morski pas od kojeg je djevojčica sigurna kada je u okrilju svoga prozora u školi.

Školski prozor ove djevojčice još uvijek stoji na staroj školi. Djevojčica je sada odrasla žena i ne zna koji je to točno prozor bio i nije sigurna da li je postojao ili ga je samo zamislila kako bi pobjegla od stvarnosti koju je proživljavala. Njena mama predivnih plavih očiju živi u njenoj blizini, i oči joj nisu pune suza, a možete pretpostaviti i zašto… Onaj morski pas koji je želio napadati kroz prozore ljudi nije više živ. Negdje je u lovištima gdje odlaze morski psi, negdje gdje mu je valjda i mjesto, a sve zahvaljujući tome jer plavooka djevojčica nije šutjela i otvorila je svoj prozor tišine, ali je ipak predugo čekala… trebala je viknuti dok je prvi puta vidjela suze svoje mame.

Dragi moji … nemojte biti poput djevojčice iz ove priče, ne dopustite nikome, pa čak ni morskom psu da vas zarobi unutar vašeg vlastitog prozora. Otvorite oba prozorska krila i vičite iz svega glasa… vjerujte… što prije viknete na glas kako živite u blizini grabežljivca i kako se bojite za sebe, mamu, ostale ljude, prije ćete pomoći njima, a najviše sebi.