Svi mi u jednom trenutku imamo potrebu pobjeći od svih i svega što se dešava oko nas. Sve češće viđam po medijima kako ljudi nestaju. Nažalost trenutačno je takav period života u svijetu kada je najlakše pobjeći, ali neki ljudi se nikad ni ne vrate svojim domovima. Bijeg nije samo otići i ne vratiti se, bijeg je i zatvoriti se u samoga sebe te ne govoriti o problemima koji nam se stvaraju i koji nas muče. To je prikaz da smo željni drugačijeg svijeta, da ovim svijetom sada nismo zadovoljni. Zašto? Zato što imamo prevelika očekivanja od drugih, ali i od samih nas. Danas su ljudska toplina i neka lijepa riječ postale rijetkost. Toliko su rijetke da se ponekad zapitam zašto je to tako. Zašto smo postali tako bezosjećajni kao ljudska vrsta, zašto samo prolazimo kroz život i kao stranci ne razmišljamo više da li je nekome potrebna pomoć, nego oholim koracima koračamo bez osvrtanja. Pitanja naviru, jedno za drugim, a odgovora nema. Sami biramo svoje puteve. Sami, u moru nadanja i razočarenja, radosti, bola i sreće. Naše vlastite misli su jedina stvar koja nas uvijek prati, a naš karakter dijeli dobre i loše. Kao što kaže jedna poslovica, svako vrijeme nosi svoj teret i teško je živjeti u njemu. Na nama je da život učinimo boljim, učimo iz prošlosti a gradimo ljepšu budućnost. Ponosna sam, ponekad i bezobrazna, oštra, planula... Tu masku nosim otkad znam za sebe, svoje mane i vrline. Nosim sa sobom etiketu nedodirljive i nedostižne, a upravo je ta etiketa suprotnost mojim mislima, mislima koje zadržavam u sebi. Znam se radovati lijepim stvarima, znam se smijati bez razloga, diviti se dobrim ljudima, plakati uz film ili knjigu, znam biti romantična, veliki optimista i osoba koja je uvijek tu, bez obzira na sve. Malo je tih koji me poznaju baš ovakvu kakva jesam, malo je ljudi koje ovo zna, ali u svačijoj priči na kraju smo mi ti koji ispadamo loši. Sama sam ovo izabrala za sebe. Previše ljudi je prošlo kroz moj život i upoznalo me, da je sada već pomalo i pre kasno da se mijenjam. No svatko s godinama uči na svojim greškama i pokuša ih ispraviti. Kad se spotakneš pored tebe ostaje samo onaj koji će te pridržati da ne razbiješ nos. Puno je svijetla, a previše sjena. Oni koji su kroz moju masku vidjeli pravu mene, oni su tu bili, ostali i ostati će . Smisao života je imati prave prijatelje, oni su me dušom izabrali, sve ostalo je pogrešno. Tako i ja kao i ostali imam vrlo često želju pobjeći od realnosti i živjeti u nekom drugom svijetu. No sjetim se svih trenutaka kroz koje sam prošla. Bili su oni i lijepi i tužni ali..realno... nama svima je u stvari jako lijepo u životu , samo treba vremena da to shvatimo. Čovjek i doveden do lica besmisla u svakoj situaciji treba naći smisao života i ispuniti ga srećom. Tako da ljudi nemojte bježati. Na kraju svega imate sebe za sebe i ponekad je i to dovoljno...
