Svi mi u jednom trenutku imamo potrebu pobjeći od svih i svega što se dešava oko nas. Sve češće viđam po medijima kako ljudi nestaju. Nažalost trenutačno je takav period života u svijetu kada je najlakše pobjeći, ali neki ljudi se nikad ni ne vrate svojim domovima. Bijeg nije samo otići i ne vratiti se, bijeg je i zatvoriti se u samoga sebe te ne govoriti o problemima koji nam se stvaraju i koji nas muče. To je prikaz da smo željni drugačijeg svijeta, da ovim svijetom sada nismo zadovoljni. Zašto? Zato što imamo prevelika očekivanja od drugih, ali i od samih nas. Danas su ljudska toplina i neka lijepa riječ postale rijetkost. Toliko su rijetke da se ponekad zapitam zašto je to tako. Zašto smo postali tako bezosjećajni kao ljudska vrsta, zašto samo prolazimo kroz život i kao stranci ne razmišljamo više da li je nekome potrebna pomoć, nego oholim koracima koračamo bez osvrtanja. Pitanja naviru, jedno za drugim, a odgovora nema. Sami biramo svoje puteve. Sami, u moru nadanja i razočarenja, radosti, bola i sreće. Naše vlastite misli su jedina stvar koja nas uvijek prati, a naš karakter dijeli dobre i loše. Kao što kaže jedna poslovica, svako vrijeme nosi svoj teret i teško je živjeti u njemu. Na nama je da život učinimo boljim, učimo iz prošlosti a gradimo ljepšu budućnost. Ponosna sam, ponekad i bezobrazna, oštra, planula... Tu masku nosim otkad znam za sebe, svoje mane i vrline. Nosim sa sobom etiketu nedodirljive i nedostižne, a upravo je ta etiketa suprotnost mojim mislima, mislima koje zadržavam u sebi. Znam se radovati lijepim stvarima, znam se smijati bez razloga, diviti se dobrim ljudima, plakati uz film ili knjigu, znam biti romantična, veliki optimista i osoba koja je uvijek tu, bez obzira na sve. Malo je tih koji me poznaju baš ovakvu kakva jesam, malo je ljudi koje ovo zna, ali u svačijoj priči na kraju smo mi ti koji ispadamo loši. Sama sam ovo izabrala za sebe. Previše ljudi je prošlo kroz moj život i upoznalo me, da je sada već pomalo i pre kasno da se mijenjam. No svatko s godinama uči na svojim greškama i pokuša ih ispraviti. Kad se spotakneš pored tebe ostaje samo onaj koji će te pridržati da ne razbiješ nos. Puno je svijetla, a previše sjena. Oni koji su kroz moju masku vidjeli pravu mene, oni su tu bili, ostali i ostati će . Smisao života je imati prave prijatelje, oni su me dušom izabrali, sve ostalo je pogrešno. Tako i ja kao i ostali imam vrlo često želju pobjeći od realnosti i živjeti u nekom drugom svijetu. No sjetim se svih trenutaka kroz koje sam prošla. Bili su oni i lijepi i tužni ali..realno... nama svima je u stvari jako lijepo u životu , samo treba vremena da to shvatimo. Čovjek i doveden do lica besmisla u svakoj situaciji treba naći smisao života i ispuniti ga srećom. Tako da ljudi nemojte bježati. Na kraju svega imate sebe za sebe i ponekad je i to dovoljno...

Hm. Imala sam već temu o životu.. no kako koračam sve dalje, u sve teže zadatke i levele.. Shvaćam da bih mogla na temu toga konstantno pisati i govoriti. Ljudi kojima sam okružena nisu ni svjesni koliko ja o njihovim trenutcima sreće, tuge.. ukratko emocija i događaja sakupljam u jedno i dobivam inspiraciju. O svakoj toj osobi bih mogla pisati posebno.. no ne treba se sve znati zar ne? Ljudi moji mi nismo ni svjesni koliko trebamo biti zahvalni na svakom danu. Koliko trebamo biti zahvalni sami sebi. Ako treba opali si svako jutro šamar da ustvari shvatiš koliko ti je lijepo.
Za one koje smatramo savršenima i da nemaju nikakav problem u životu, upravo naprotiv. Nitko na ovom svijetu nije savršen. Koliko god da ti je teško, proživio si nešto teško iz prošlosti ili proživljavaš sada. Sve se da riješiti. Zamisli da si na špagi, po kojoj trebaš proći.. polako i pažljivo. Vući će te mnogi prema dolje i onda sam sebi reci...JA SAM SEBI EKSTRA.. pa heej. Dok sam sebi to kažeš,  jači si od svih i roniš u svoju galaksiju...kužiš? Budi jak. Bio...bila ti mojih godina ili ne idi k tom cilju punim plućima. Što se bezveze opterečuješ, ova raketa od tvog života ima plan za tebe i samo čeka da odjuri!!Ne dozvoli si da padneš. Želim ti da ti najveća briga bude koji ćeš sad statusić staviti na fejs ili koju ćeš sliku staviti na instagram. Zacrtaj si u glavi da ćes šljaštit kao božićno drvce.. ili si barem malo zamisli i jedan dan tako ostvari pa ćeš vidjeti kako je zanimljivo.
Vjerujem da je svima smiješno što to piše jedna osamnaestogodišnjakinja, al eto ti si tu i čitaš moje misli koje se ne žele zadržati samo u mojoj glavi nego žele biti i zabilježene. Tvoj je izbor jel ćeš se ti od tog smijati ili ćeš razumijeti što sam ja tu napisala. Meni je tako svejedno, furam svoje i aj bok.
Ovoj našoj Zemljici želim poručit ako joj nije ništa da uzme ovaj virus k sebi i da ponovno kao ljudi brinemo tko to sjedi u uglu one terase i pije kavicu. Jer za nas ljudeke je ovo već previše..
A TEBI.. heee. Želim ti da sjedneš u tu svoju formulu 1 i da juriš u svaki dan s full energijom!
VOLITE SE ❤
Plus..čekaj nisam još gotova. Hvala osobi koja mi je dala veliku inspiraciju da napišem ovo sve. Vjeruj da si poseban/posebna.
M.M

Uhh ta 2018, sjećam je se kao da je jučer bila. Od tada je započelo moje pisanje, razmišljanje dugo u noć.  No da prijeđem na to zašto me nije bilo. Od tada se je sve i svašta promijenilo. Svatko  bira svoje prioritete, ja sam ovaj blog shvatila kao nešto što mora biti stručno napisano. Došla sam do zaključka i rekla sama sebi '' VRIJEME JE ZA PROMJENU''. Neću se prikazivati kao neka stručna osoba koja striktno dobro zna pravopis( pravopis mi je najgori neprijatelj) ne planiram više guglati  neku stručnu riječ. Biti ću svoja JA.  Znate.. pišem  i ja sama za sebe.. nešto sa strane.. nešto što nisam objavila...što nikad ni neće biti objavljeno. To smo samo moji tekstovi i ja. Bezbroj rečenica sam zapisala, bezbroj rečenica sam pročitala. Nekad mi se čini da sam izgubljena u ovome svemiru, u svom svijetu. Nemojte mijenjati svijet nego mijenjajte sebe. Smatram da je jedan svijet, ali da svatko od nas ima svoj mali svijet koji čini ovaj veliki.  Iz svakog dana, greške učim nešto novo i gledam drugačijim očima ljude, situacije i na kraju krajeva život.. bilo je tu uspona i padova, ali i dobitaka.  Ne bojte se prikazati javnosti ono što u stvari jeste je nešto što je mene 2020. godina naučila. Ta godina  i svima tako i meni je bila je jedna od groznijih godina i koja mi je donijela mnoge promjene. Aliii, postoji taj ali. Neću se žaliti toliko na nju, jer je ujedno bila jedna od jako dobrih godina koja mi je ostavila lijepe uspomene. Ta godina mi je donesla i  jedan veliki dobitak. Na državnom prvenstvu u stolnom tenisu sam osvojila zlato... htjela sam se odazvati par dana nakon toga.. dati svoj osvrt. Ali nisam, sve sam tad rekla u objavi na fejsu. Emocije su mi bile ispremiješane. Ponovit ću samo da ja još toga nisam svjesna hahaha. COVID-19 je znatno izmijenio naše živote, rutine i navike. No neću dalje komentirati, mislim da nije pametno da iznosim svoje mišljenje o tome tako javno. Evo ovo je ukratko od mene. VOLITE SE. Do sljedećeg puta..

M.M

Svi mi imamo potrebu za slobodom, zar ne? No znamo li mi što je zaista sloboda? Slobodu nije lako opisati. To nije samo riječ, to je pojam, to je život, a život se ne može objasniti u par rečenica. Svi smo rođeni slobodni, ali nam život često ograničava tu slobodu namećenjem različitih pravila. Zamislite si svijet u kojem možete napraviti sve što poželite, uništavate osobe s kojom ne dijelite ista mišljenja ili uništavate njihove ciljeve. Da li bi bio to svijet koji zaista želite? Naravno da ne, zar ne? Zato i postoje pravila koja nas ograničavaju da napravimo što nas je volja, ali takav čovjek smije učiniti sve što može, a ne što želi. Da li je takav čovjek onda slobodan? Svaki čovjek ima pravo na slobodu i nitko mu to ne smije uskratiti. Mislim da su jedino ljudske misli i snovi slobodni, jer na njih utječemo samo mi kao pojedinci. Ja sam slobodna ako slobodno mislim , dišem, volim, biram prijatelje, slobodno izgrađujem sebe i svoj život. Tu bi neki rekli da nam život opet postavlja pravila jer primjerice, da ne bih napakostila drugima, moram izabrati dobro društvo, moram izabrati dobru osobu koju bih voljela,moram pametno izgrađivati svoj život živeći po pravilima. Jesam li onda slobodna? Jesam! Divim se onima koji imaju svoje mišljenje, stavove, svoj stil,života, svoju slobodu. Za one koji se ne plaše voljeti; koji se ne srame svojih riječi ma koliko loše bile; za one hrabre koji u bilo kojem trenutku izraze svoje osjećaje; one koji maksimalno iskorištavaju svoj život!

Zato nekako ne volim objašnjavati ni život, ni riječi, ni ljubav. Ni kraj. Ni početak. Pa tko može razumijeti,razumio je. Pogled, lijep dan, utješna riječ, boja cvijeća, osmijeh, dodir. Ono što je ne prolazno u onom što je prolazno. Snovi koji sami sebe uštipnu za ruku, a ne probude se. Sve je to dio slobode. Shvaćam, cijeli život je miks događaja. I sve veliko je u stvari sačinjeno od malog. Kad pogledam i ocean je od gutljaja. Život od uzdaha i izdaha. Na vrhu ima mjesta uvijek ako se krene sa dna. Ti skupi sebe i hrabrost, pa kreni! Svijet je lijep kada sanjamo.

Život je zamišljen da pomažemo drugima i živimo u međusobnom skladu i suživotu. Postoje samo pravila koja govore što ne bismo trebali činiti, a ako ne radim ono što je zabranjeno, ja sam slobodna jer ne postoje pravila koja govore što trebam činiti, jer ono što "trebamo" činiti je ljudski, to je opis života, a opis nije pravilo.

Život je neprocjenjiv. To je beskrajni ciklus vremena ispunjen srećom, radošću, bolom i patnjom. Čovjek započinje svoje sudjelovanje u igri života rođenjem i sam bira svoj put – da li će iz te igre izaći kao pobjednik ili kao gubitnik to će sam odrediti.  Jedna stvar je sigurna – igra se u jednom trenutku mora završiti. Što je ono što čini tu igru zanimljivom?Što je to što život čini vrijednim življenja?Čovjek se rađa kao neispisana tabla, a kreda je u njegovim rukama i samo čeka da se troši. Može je ostaviti praznu, može je išarati, a može je pretvoriti i u remek djelo. Iz svih drugih života čovjeku ostaju primjeri, pouke, dovršena i nedovršena djela koja mu predstavljaju vođu i upozorenje.Život ne čine planovi o sreći, već sve ono suprotno tome, sve ono što čovjeku donosi bol i patnju i unosi mu nemir. To je ono što tjera čovjeka da se bori i prolazi kroz prepreke, i razbija otpornost  koja bi uslijedila kada bol i  nemir ne bi postojali.Život je put čovjeka ka samome sebi. Ako čovjek nađe i spozna samoga sebe, onda je spreman suočiti se sa svijetom i ljudima oko sebe. Staza koja vodi čovjeka do spoznaje samoga sebe obrasla je trnjem, a putokaz čovjekov kako da prijeđe preko toga je istina. Samo pomoću istine čovjek je dovoljno jak da se suoči sa svim izazovima ovoga svijeta. Ono što od kamena napravi  prelijepu skulpturu, što od riječi sastavi predivno djelo, što od boja napravi sjajnu sliku. Pored onih koji ne misle, život samo prolazi. Čovjek ne bi bio čovjek kada ne bi griješio. Ukoliko pođe pogrešnim putem, svaki novi trenutak njegova je šansa da to promijeni. Samo u tom djeliću sekunde u vječnosti koji mu SADA pripada. Ako se i malo odmakne od tog SADA, njegova je sudbina u tuđim rukama.Ako volimo život nemojmo tračiti vrijeme jer se od njega sastoji život. On se sastoji i od loših stvari, ali samo onaj koji zna što  je užas ima oružje protiv svega lošeg u životu. Ono što počinje slatko završava se gorko, a ono što počinje gorko završava se slatko. Ako ne osjetiš gorko ne možeš cijeniti ono slatko. Smrt je neizbježna ali ne mora neophodno značiti i kraj. Čovjek nastavlja  živjeti kroz djela koja je stvorio.
Plutarh je rekao “Prava mjera života je njegova ljepota a ne njegova dužina”, jer život nam vrijedi onoliko koliko nas je napora stajao. Plašiti se smrti je normalna stvar, jer taj strah je ono što tjera naprijed.Na kraju, naša tabla je skoro ispisana, i možemo samo nadopunjavati ono što je napisano. JA svoju tablu još ispisujem, a VI?

Kada nešto izgubiš, tek onda shvatiš njegovu vrijednost. Koliko je nekome nešto vrijedno, ne može se izmjeriti, zato što su različitim osobama različite stvari bitne. U svemu što imamo, treba maksimalno uživati jer nikad ne znamo što nam sutra donosi i hoće li  nam to nešto biti oduzeto ili ne. Ljudi koji su imali nešto njima dragocjeno, a onda kao na ruletu sve izgubili znaju najbolje kako je to imati, pa ne imati. Ipak , doživjeli su nešto što netko drugi možda neće nikada, uživali u tome dok je trajalo i odjednom kao magičnim štapićem je nestalo.Jesu li to zaista i zaslužili? Vjerovatno da nisu,  ali život je nepredvidljiv i pun uspona i padova.  Ne treba biti samo prolazan putnik već netko čiji se trag pamti. Tako će se i u nemiru osjećati ozračje, koja je spremna da pokosi nadošlu nesreću. Ne može sve teći kao med i mlijeko, a možda je tako i bolje jer nismo ni svjesni naše snage sve dok se ne desi problem sa kojim se trebamo boriti. To nam pomaže da spoznamo sami sebe. Kao grom iz vedra neba, odjednom vas udari loše, jedno za drugim. Iznova i iznova.. Taj začarani krug se ponavlja sve dok naša unutrašnjost snaga ne dostigne vrhunac i odluči da je vrijeme za borbu.  Imati nešto, bila to neka bliska osoba ili pak nešto materijalno i onda sve to izgubite se može emocionalno loše odraziti na čovjeka. Stalno trebamo pozitivno nadograđivati svoju ličnost i da i kada se i dobro i loše dešava, pokažemo svoju najbolju stranu. Imati, pa nemati može biti neizbježan razlog da se kroz godine promijenom, međutim trebamo ostati dosljedni svojim pricnipima. Estetika života krije se u tome, u ravnoteži između dobrog i lošeg, a na nama samima je da odigramo tu životnu igru na najbolji način i izađemo kao pobjednici.

Osmijeh ne košta ništa, a djeluje čudesno. Obogaćuje onoga kome je upućen, a ne osiromašuje onoga tko ga daje. Bljesne poput munje, ali sjećanje na njega ne može trajati zauvijek. Zato se smijemo iz sata u sat, iz dana u dan, da se naši osmijesi pamte. Nitko nije toliko bogat ni toliko siromašan da bi ga sebi mogao uskratiti, svatko njime samo dobiva. Zapitate li se ikada da možda vaš osmijeh donosi drugome osmijeh na lice. On je kao zeleno svjetlo na semaforu, kao novac iz punog novčanika za beskućnika, kao sloboda za zatvorenika. TI svojim osmijehom svijetliš i razgoniš mrak. Što ga više trošiš još više potom tvoje srce puni životom. Imati osmijeh na licu je kao da hodaš s vrećom i sve oko sebe darivaš srećom. Osmijeh ne možeš kupiti, izmoliti, pozajmiti ili ukrasti, jer vrijedi zapravo kada se poklanja. Kada nam osmijeh zablista na licu, od nečijih toplih riječi, dubokih i iskrenih pogleda, to je sreća bez prekida. Zanosna kao miris. Sreća predstavlja magične putokaze na stazama svih životnih sfera. Sreća i nesreća krije se u našem odnosu prema događajima, nikad u prirodi samih događaja. Samo je jedan put ka sreći. Zato uvijek budite spremni da njime krenete, u ranu zoru i kasno noću- okrenite se sebi i vidjet ćete svjetlost. Napisala sam '' samo je jedan put ka sreći'', pa ne postoji taj put, jer sreća je put. Srećom se ne može nazivati ništa što se ne može podijeliti sa prijateljem. Sretnom čovjeku nitko ništa ne može. Čijoj se sreći raduješ tog i voliš.

Jeste li nekada promatrali pauka kako plete svoju mrežu? Kreće iz ili nečeg i pomalo širi svoje carstvo. Čvor po čvor. Ukoliko pronađe neki tamni i teško dohvatljiv kutak gdje paučinu nitko i ne primjećuje, možda mu uspije iz prve stvoriti svoju sigurnost. No, većina ih se ipak nađe na mjestima koja su našim metlama vrlo dostupna i gdje će kad-tad morati krenuti iznova. Dok čistimo i trgamo njihove mreže rijetko razmišljamo da uništavamo nečiji trud i rad. Dugotrajni posao jednog malog živog bića. Čini se  da ih to ne smeta , oni jednostavno pletu ponovno. Ne odustaju! Trude se dalje. Vjerovatno im samo njihovo postojanje jednostavno ne dopušta da zastanu. Tako i ja, trudim se, makar me neke sitnice sprejačavaju, NE ODUSTAJEM! Shvatila sam da se moj trud isplatio kada sam čula da sam pozvana na dodjelu najboljih sportaša grada Bjelovara i županije.Iskreno nisam očekivala da ću išta dobiti, svoje rezultate nisam smatrala da su toliko veliki i važni.Taj trenutak kada su me prozvali.. uhvatila me trema, tresla sam se, srce mi je kucalo kao ludo.  Zahvalna sam svojoj trenerici, jer bez nje i njenog '' guranja''  sumnjam da bih ikada dobila takvu nagradu za svoje uspjehe . Naravno zahvalna sam i svojem treneru što me uči trenira, te što ima razumijevanja za mene. Njegova rečenica '' trebat će ti velika polica u sobi, jer mi smo tek počeli'' me jako razveselila. Sretna sam što sam u tom klubu, jer  bez ostalih članova koji me podupiru i šire pozitivnu energiju ja to nebih uspjela.  Imam potporu svojih prijatelja, obitelji i rodbine. Svi oni mi daju motivaciju da nastavim dalje jača nego sada. Nastaviti ću graditi svoju mrežu uspjeha i još boljih rezultata. Trud koji vas je doveo do ostvarene želje može vas motivirati i potaknuti da učinite korak dalje i ostvarite slijedeći cilj. Trudite se i ništa nije nemoguće. Ruku na srce, ni ljudi ni pauci bez truda nebi postigli ništa! 

Imamo samo toliko sati u danu, toliko dana u godini, toliko godina u našim životima.  Kako ih stvarno želite potrošiti? Želite li potrošiti sve od njih na rasprave kroz facebook, instagram, youtube,..itd? Rasprava na internetu sa stranicama koje odbijaju vidjeti vaše gledište? Gledanje epizode nakon epizode televizije koja je dovoljno zanimljiva da vas ne isključi? Mala pauza za opuštanje je dobra i važna, ali ako provodite više vremena na tim stvarima nego što želite, promijenite je. Vjerujem da je vaša snaga volje jača nego što mislite da je zaslužujete. Prestanite govoriti sebi da ne možete , da ste slabi, beskorisni, neuspješni, jer niste učinili nešto što hrani ideju da ste nesposobni. Vi niste. Budite ljubazni prema sebi, potaknite sebe da pokušate ponovno. Budite vlastiti navijači i podrška.Možda vam je u ovom periodu života teško, ali i to će proći i neće ostati. Morate zavoljeti sebe kako bi druge voljeli.  Veličanstvenost nije neka predivna, iluzorna, božanska osobina koji će posebni među nama iskusiti . To je nešto što uistinu postoji u svima nama.Vrlo je važno da vjerujete da ste Vi TA osoba.  Svi se mi žalimo, ali mnogi od nas ne žele učiniti i promjeniti nešto po tom pitanju.  Toliko vremena provodite s drugim ljudima, trošeći vrijeme trudeći se da vas zavole, poznajete druge ljude bolje nego što poznajete sami sebe. Proučavali ste ih, znate o njima, želite se ponašati kao oni, biti kao oni. Toliko ste vremena uložili u druge, da više ni ne poznajete sebe.. Izazivam VAS  da provedete vrijeme sa sobom i da shvatite svoju vrijednost. Nekad, ako želite promjenu u životu, potrebno je izbaciti nepotrebne ljude. Nemojte da vam bude žao, shvatiti ćete da ste napravili dobru stvar za SEBE.  Nečije mišljenje o vama ne mora postati vaša realnost. Iako se suočavate s razočarenjima, važno je da vi u sebi znate '' JA TO MOGU UČINITI, ČAK IAKO NITKO DRUGI NE VIDI TO ZA MENE, JA TO MORAM VIDJETI ZA SEBE''Budite okruženi ljudima koji cijene svoj život,  sa onima koji grade svoj život kako bi ga živjeli onakvog kakav uistinu i jest i sa željom za nečim više. Želim da ulažete u sebe! Tek tada kada shvatite da ste uložili dovoljno truda u sebe, i dok vidite da drugima predstavljate ideju, inspiraciju shvatit ćete koliko ste stvarno ponosni na sebe.

Raznolike jesenje boje zablistale su u mome kraju. Sunčanim danima došao je kraj, svaki dio prirode udiše jesenje mirise. Jutra su hladnija, dani su kraći, sunčeve zrake sve manje obasjavaju moj kraj.

Na svakom koraku i u svakom kutku prirode osjeća se promjena. Iako se mnogo toga izmjenilo, jesen je ipak odisala nekim posebnim mirisima i bojama. Nebo je bilo tmurnije, a lišće na granama je poprimilo zlatne nijasne.

Jednog tmurnog i prohladnog jutra, nježni povjetarac mrsio je moju kosu dok sam prolazila kroz moj kraj. Jutro je bilo maglovito, a nebom su prolazili gusti kišni oblaci, koji su odnijeli onu beskrajnu vedrinu. Čini mi se da je ljeto tako brzo nestalo. 

Prije samo nekoliko dana nebo je bilo potpuno vedro, dani topli, a sad je sve drugačije, nekako tužnije. Prolazeći ulicom koja je bila prekrivena suhimm i pucketavim lišćem, uživala sam u raznolikosti, oblika i boja.

Narandžaste, žute, zelene i smeđe boje uljepšavaju moju ulicu poput najšarenijeg tepiha. Pogled su mi privlačile i ogoljele grane na drveću, gdje su sada već rijetki listići treperili spremajući se da i oni odlepršaju. Vjetar se poigravao sa njima dok je njihov put do zemlje bio sve laganiji. Još poneka ptica na pustim granama, uz tužan cvrkut i pjesmu žudi za ljetom. I njima, kao i mnogima, a pogotovo djeci, ljeto nedostaje, kao i vreli dani, žarko sunce i sva toplina i sjaj koje je ljeto pružalo. Jata ptica, uveliko lete prema toplijim krajevima.

Kako je jesen dolazila i na psolijetku došla sve je postajalo sumorno. Kao da se na trenutak priroda počela uspavljivati i pripremati za dug, zimski san. Jesen je svoj trag ostavila svuda oko nas. Nije topla i vedra kao ljeto, i ima sasvim druge boje i mirise koji su također lijepi i krase prirodu.

Jesen je naslikala prelijepe pejzaže i obojila ih bakrenim i zlatnim bojama, utišala je životinjske zvuke, a pojačala sve njene, jesenje mirise. Ipak je i ona, kao i ljeto, mnogo toga uljepšala, a naročito prirodu koja, sada u tišini i pospanosti iščekuje da svi naredni hladni dani brzo prođu, i ponovno budu vedri.

LJUBAV! Postoji li čarobniji, ljepši osjećaj u svijetu? Voljeti je plemenito, pošteno, a ujedno i neizbježno. Bez ljubavi ne bismo postojali, niti spoznali smisao života.
Sofoklo je davno spomenuo: "A ja za ljubav samo dođoh na taj svijet."

Što je zapravo ljubav? Većina ljubavlju još uvijek smatra poveznicu muškarca i žene. Ljubav je bez boje okusa i mirisa. Ne može se dodirnuti, ali se može osjetiti,  ne može se uhvatiti, ali se može zagrliti. Ljubav. U svim stanjima, u svim preprekama. Postoje različite ljubavi, a svaka od njih čovjeka čine sretnim i ispunjenim, unosi toplinu i nježnost u njegovo srce i pruža mu osjećaj sigurnosti. Čovjek obično voli ljude koji su mu bliski i koji ga okružuju, ali to nije jedina ljubav koju možemo osjetiti. Postoje ljubavi prema sportu, ljubav prema svome gradu i mjestu u kojem odrastamo. Svaku od ovih ljubavi nosimo u sebi i ne dozvoljavamo da je itko ugrozi. Te ljubavi su jače od svega, čvrste su i neuništive. Bilo da se radi o ljubavi prema roditeljima, bratu, sestri, prijateljima i nekim drugim bliskim prijateljima nema pre velike razlike jer svaka od ovih ljubavi je nesebična, uzajamna i nikad ne prestaje.

Ja sam navela neke od ljubavi, ali postoji još hrpa njih. Postoji još jedna vrsta ljubavi, potpuno drugačija od ostalih. Ona je nježna i krhka te se mora dobro čuvati. Stvara nesigurnost, uznemirenost i leptiriće u trbuhu. Da da, vjerujem da svi sada znate o kojoj ljubavi govorim. Kada smo previše nesigurni u sebe i svoje osjećaje, našu ljubav prati ljubomora, to je osjećaj koji izaziva bol i tugu u srcu te nemir u duši. Zato onaj koji voli treba se boriti protiv tog ružnog osjećaja. Ljubav je lijepa kada je strpljiva i iskrena. Ljubav je osjećaj koji pobjeđuje sve, a čovjek kada voli i kada je voljen osjeća se lijepo, sretno i zadovoljno. Daje mu krila.

Voljeti je najljepša stvar, osjećaj, ne znam kako da to nazovem. Ljubav čini čuda.

U svakom danu se zamaramo stvarima, živciramo se zbog ljudi, zbog škole, posla, brinemo se tko će što reći, što će netko misliti i zbog drugih obaveza. Mogli bismo sve pustiti i uživati u svakom nadolazećem danu.

U određenom periodu života nastojimo postići nešto kako bismo kasnije mogli uživati. Dan trebamo iskoristiti na sve moguće načine. Svaki dan je nova šansa, nova prilika da napraviti nešto što još niste. Vrijeme veoma brzo leti, iz dana u dan smo stariji, zreliji i trebali bismo uživati u životu, svakom danu dok još možemo. Ispunite na dalje svaki svoj dan radošću i veseljem i vjerujem da ćete se odlično osjećati. Ako ste loše, mislite da ste za ništa, ali osjećaj kada jedva čekate da se probudite i ustanete, taj osjećaj nam pomaže u teškim danima.

Ako radite stvari koje će druge zadovoljite, odmah stanite. Krenite ispočetka i radite to u svoju korist.

Istina da dan kratko traje da sve ono loše treba biti ispravljeno, ali sve se stigne uz dovoljno truda.  Iskoristite dan nečim što ste se bojali napraviti, napravite taj jedan korak naprijed i prijeđite preko straha.  Moramo stvarati planove, jer ne može se živjeti iz dana u dan. Moramo imati pred očima ozbiljnost života, ali to samo znači da moramo ispuniti zadaću današnjeg dana. Svakog dana trebamo uzeti iznova u ruke, ''danas'' je jedino vrijeme u mojim rukama. Netočno svaki novi dan je našim rukama, tvojim, mojim. Znate onu izreku ''sve što možeš napraviti danas, ne ostavljaj za sutra''. Točno tako trebamo sve stvari, događaje ostvariti.  Sve u životu je prolazno,  mi provodimo naš život u iščekivanju; čekamo da odrastemo, da završimo školu,..itd. Što nam na kraju ostaje? Ostaju nam lijepe uspomene na koje sa osmjehom gledamo i koje bismo rado ponovno proživjeli. Nitko nije rekao da ne možemo ponovno to ponoviti, naravno da možemo, ali ne točno onako kako je bilo onda.

Željom i trudom sve možemo. Iskoristite dan za oproštenja, zabavu, veselje, avanturama. Svatko to zaslužuje.

Oprostite osobi koja vas je povrijedila, vjerujem da ćete joj uljepšati dan, ne samo njoj nego i sebi. Iskoristite dan sami ili s nekim i zabavite se. Jednom se živi. Ja sam veliki sanjar i svoje snove želim ostvariti, ne samo zato što su veliki, već su i ostvarivi. Iskoristit ću dan lijepim stvarima i uživati ću u životu. Jer čovjek bez mašte je čovjek bez krila( Muhammad Ali). Uživajte u svakoj sitnici  mnogo ih je, a vrijede mnogo. Jednostavno uživajte u svakom danu.

Reći ću vam nešto, samo da izbacim to iz sebe. Prva  stvar sa kojom želim da se pomirite da ono što se kaže, obeća, mnogi ljudi to ne ostvare. Iz dana u dan naučiti će te vise o sebi, o životu, principima i izgraditi ćete svoj KARAKTER. Ali to je sada nevažno. Poanta ovog teksta je ta da vam pokažem koliko su neki ljudi grozni, kriju se iza maske, a maska pokazuje potpuno suprotno.  Nije važno koliko si jako udaren, već koliko te jako mogu udariti, a da se nastaviš kretati, koliko možeš primiti a da nastaviš ići naprijed. Tako se pobjeđuje! Bol može trajati sat,dan čak i godinu dana ali proći će, nešto će je zamijeniti. Ako odustaneš, trajati će zauvijek.  Nikada ne odustaj, koliko god da je teško.  Ako ne ide uz pomoć drugih, preuzmi  stvari  u svoje ruke i nešto će se promijeniti. Svatko ima pravo na svoja mišljenja i svatko ima pravo biti zadovoljan na bilo koji način.  Koliko god nije dobro biti sebičan, ali u nekim trenutcima moraš gledati na sebe i napraviti nešto za sebe. Nekim stvatrima, riječima i stavovima treba doći kraj.  Moramo i TREBAMO se svi međusobno VOLJETI, POŠTIVATI I POMAGATI, a ne neku stvar obećati i praviti se lud kao da nikada to nisi rekao. Svijet je pun takvih ljudi. Netko je uspješniji od tebe,ali ti ne znaš što ti ljudi rade da bi dobili ono što žele i što ih uveseljava. ALI VI koji to pokušavate UNIŠTITI evo ga ,uspjelo vam je. I što ste postigli sa tim? Jeste li sretni sada što ste uništili zabavu, radost i veselje drugima. Kako bi se vi osjećali? Kako bi se osjećali da vama netko uništi ono u što iz dana u dan ulažete sav svoj trud i na kraju samog sebe? Razmislite o tome. Danas se sve vrti samo oko novca, to vas uveseljava? Razmislite o svojim postupcima, bili oni loši ili dobri i ispravite ih. Nikada nije kasno da se pokaže kakvi ste u stvari, a ja sam sigurna da se u svakom čovjeku krije barem malo ljudskosti.  Bilo bi dosta, stvarno dosta.  Svatko ima svoj krug, zajednicu, ekipu. Nas je malo ali svi smo jači od onih kojih ima mnogo.  Ne bojimo se da nećemo uspjeti, ne možemo uvijek pobijediti, ali se ne bojimo donositi odluke. Vjerujemo da se nešto drugačije može dogoditi.  Kažemo da možemo sve, neki kažu da ne mogu i uglavnom su u pravu. SVI želimo biti uspješni, ali ne želite već ''kao'' želite. Naš najdublji strah NIJE da smo nesposobni, ali vi nas gurate, tjerate i činite lošu sliku o nama. Ako već imate što vas usrećuje, želite još više, ne morate druge rušiti. Jednog dana sve što ste loše činili vratiti će vam se i bit ćete u koži u kojoj je sada naš KLUB. PONOVITI ĆU.  NIJE VAŽNO KOLIKO SMO UDARENI, VEĆ JE VAŽNO KOLIKO JAKO TE MOGU UDARITI, A DA SE NASTAVIŠ KRETATI, KOLIKO MOŽEŠ PRIMITI A DA NASTAVIŠ IĆI NAPRIJED. USTANI. ALI NIKADA NE ODUSTAJ.  MOŽEMO OSTATI DA NAS POTUKU ILI SE MOŽEMO PROBITI NAZAD, KORAK PO KORAK ŽRTVOVAT ĆEMO SE ZA ONO ŠTO JESMO. Većina vas nije uspješna, jer dok ste umorni lako odustajete, MI NEĆEMO ODUSTATI.

Ako znaš koliko vrijediš, onda kreni po to, ali moraš biti spreman na to da ćeš primiti udarce, a ne da upireš sa prstom i govoriš da nisi tamo zbog nje, njega, bilo koga. To rade kukavice, a ti to nisi! Ti si bolji od toga. Svaki dan je novi dan, svaki trenutak je novi trenutak. Sad morate pokazati da ste drugačija stvorenja. SADA! Ljudi imaju moć da stvaraju u vama sreću, moć. Imaju moć  da  naprave ovaj život lijepim slobodnim, da naprave život čudesnom avanturom! I sada... što ćete napraviti?

Granice kao i strah, su često samo iluzije. Ovo je moja strana mog mišljenja i razmišljanja, Ljudi sada bi bilo dosta, otvorite svoje oči i razmislite o svemu ovome. Znam da imam samo 16 godina, ali dovoljno da imam neku malu slikicu o životu i ovome svijetu. Naravno predamnom je još svašta. Toliko od mene. Hvala.

Natjecanje u stolnom tenisu za invalide odvijalo se od 20.4 do 22.4.2018. U petak trener, moja mama i ja zaputili smo se prema Vukovaru oko 15 sati.

Put do Vukovara bio je zabavan. Trener i ja pričali smo o psima dok je moja mama spavala, uz to sve uspjela sam strgati selfie štap. Pričom i smijehom put je brzo prošao i došli smo u Vukovar,  za čudo nije nam trebala navigacija, sve smo bez problema našli. Hotel u kojem smo bili smješteni zove se ''Lav'' i nalazi se odmah pored Dunava. Hotel kao hotel, bio je lijep. Osim ključeva za vrata, koji su bili na karticu. Do sada se nisam susrela sa time, ali za sve postoji prvi put.  Kada sam došla u sobu nisam znala kako upaliti svjetlo, sve je bilo u mraku dok nisam skužila da se i to treba upaliti karticom. Ispod televizora nalazio se mali hladnjak sa sokovim i grickalicama. Pomislila sam, kako su divni ljudi tu, misle na svoje posjetitelje. Dok sam nazvala tetu i rekla joj to sva sretna, ona meni kaže kako se to bude moralo platiti, mislila sam da me zeza.  Oduvijek sam htjela ići u Vukovar. Dok sam složila sve stvari s mamom sam se otišla prošetati po gradu. Rano sam zaspala jer nisam mogla dočekati subotu da počnem igrati. I došla je konačno subota kada sam se uputila prema dvorani gdje se održavalo natjecanje. Na natjecanje došla sam sa veliko  napetošću i mislila sam da ce mi nesto iskocit iz trbuha od nervoze. Igrala sam sa  Valentinom, Mirtom, Jelenom i Mateom. Mečevi su bili veoma napeti. Jedini poraz dobila sam od Jelene. Rezultate koje sam postigla za mene su bili zadovoljavajući. Znam da sam mogla više i bolje odigrati, ali uz tremu sve ispadne drugačije.  Kako kažu, nije bitno pobijediti već sudjelovati. Poput odbojke, trebaš se naučiti, boriti, braniti, priznati pogrešku, napadati kada je najteže, primati udarce,  nadmudriti protivnika,  pasti i ustati kao da ništa nije bilo.  Uz sve prepreke , ja sam dala sve od sebe. Ines se naljutila na nas jer umjesto 100 slika mi imamo samo dvije, trener nije mogao radi svojih problema, a moja mama je vecinu slika uslikala s poklopcem na objektivu. Drugi put će ići ona sa nama.   Prije povratka kući mama i ja smo otišle u kupovinu, jer žene kao žene, bez kupovine ništa. Puta do doma se ne sjećam, jer sam ga prespavala koliko sam bila iscrpljena. No doma sam došla sretna i zadovoljna. Natjecanje i grad će mi ostati u lijepom sjećanju.

Nakon duže zime, sporim,nečujnim koracima šulja se proljeće.  Preuzelo je krunu od stare umorne zime kako bi moglo zasjesti na njegovo prijestolje. Sunčevim zrakama dovodi novi sjaj u naše domove.

Biljke koje su bile pod snježnim pokrivačem ponovno su oživjele.  Drveće koje je u jesen  izgubilo svoje lišće polako odjeva novo, mlado koje će ga krasiti cijelo proljeće. Krošnje voća dobivaju svoje prve pupoljke.Poput usporenog filma sve se zeleni, šareni od raznih livada, travnjaka, šuma i cvijeća. Jaglaci  žuti cijele su zime o toplom proljeću snili. U travi se krije koja visibaba ili zvončić. Ptičice koje su u jesen otišle,na krilima nam vraćaju toplinu  s dalekog juga. Ujutro dok se probudim volim slušati cvrkut ptica, kako međusobno smišljaju novu pjesmicu kojom će me buditi. Sunce koje još ne grije u punom sjaju, obasja cijelu kuću svojom svjetlošću.  Pojavi se koji oblačak na nebu i ispusti koju kapljicu na tlo te daje svježinu danu. Pčelice zuje i prave svoj ukusan med kojeg ja obožavam. Zrake sunca su svakim danom sve toplija i griju moje srce. Leptirići mi govore o šarenilu koje se sve više širi, a cvijeće šapuće o vedrom nebu i oblacima koji brzo plove iznad njihovih glavica poput čamčića. Svako sljedeće proljeće je za mene nova radost jer se pred mnom rađa pregršt novih prilika da se radujem životu i budem svjedok ljepote življenja.

Kad sam saznala da ću dobiti sestru ili brata nisam bila previše oduševljena. Oduvijek sam htjela sestru. Kada sam bila manja govorila sam svojim roditeljima ''svi moji prijatelji dobivaju braću i sestre samo ja ne''.

Moja želja se ostvarila, rodila se moja sestra. Došla na svijet, bila je toliko sičušna da si je mogao držati jednom rukom. Naravno ne mislim ozbiljno. Moja sestra se zove Leonarda i ima 3 i pol godine. Ima kratku smeđu kosicu i smeđe oči koje sijaju dobrotom i veseljem. Ona je moja mlađa sestra koja mi je uljepšala odrastanje. Kada je bila skroz mala beba njezino plakanje mi je išlo na živce.  Brzo je prolazilo vrijeme, i jednog dana mala dosadica počela je puzati, grebati me, čupati i uzimati sve moje stvari. To i dan danas radi.

Kad je prohodala nismo je mogli uhvatit koliko je bila brza. Prestala je toliko plakati, sada je progovorila i ne gasi se. Nitko nije mogao razumijet njezini jezik. Stvarno joj se divim tako malo dijete, a pametnije je od nekih odraslijih. U njoj vidim sebe. Kada ju vidim da se igra sa barbikama ili plišancima sjetim se sebe i svog djetinjstva. Rado bih se vratila u to vrijeme. Najviše je ljuti kad joj kažem da je mala, je mala je, ali je u srcu velika. Pošto sam ja lijena nju mučim da mi donosi stvari,moramo to iskoristiti dok još mogu. Nemojte to raditi svojim braćama i sestrama. Zajedno gledamo crtiće, pogotovo Frozen i Pepu pig. Kada sam tužna i ako me vidi da plačem kaže mi ''nemoj plakati, proci ce sve sto te boli''. 

Imati  prijatelje je zaista predivan osjećaj, ali imati sestru je najbolji osjećaj koji mogu osjećati. Prijatelji će kad tada otići, razočarati te. Ali znam da nisam sama, imam sestru koja me dočeka kad dođem doma raširenih ruku i toplim malim zagrljajem. Moja sestra je moj iskreni prijatelj. Nekad joj kažem svoje gluposti i probleme makar ona mene ne razumije u potpunosti, jer ona još ne zna što je život. Vrijeme provedeno sa njom je nešto najljepše za mene. Sestra ne netko veoma poseban i zato se ljubav prema njoj ne može se izmjeriti.

Prije nisam često gledala kroz prozor. Ipak tako jedan dan sjedeći za radnim stolom, proučavala sam nešto za školu i samo odjednom moj pogled odlutao je kroz prozor.

Ne znam ni sama što me privuklo da pogledam. Dešava se to s razlogom, svi mi s vremena na vrijeme pogledamo kroz prozor. Valjda sam zato sam ja odlučila pogledati.

I ništa posebno: polja, drveće, čak i u daljini kraj ceste se vide poneke kuće.

Ali dok upotrijebim maštu, mnogo više vidim nego što je u stvarnosti. Tadašnji moj pogled uočio je puno više sitnica nego prije.

Bilo je nestvarno, kao u bajci.
Toliko divan pogled pucao je s mog prozora da sam na trenutak zaboravila da sam u svojoj sobi za radnim stolom, uz hrpu knjiga.
Za samo par sekundi našla sam se u nekom drugom svijetu.

Nasilje, riječ od 6 slova koja iza sebe skriva veliku bol, patnju i posljedice. Nasilje sve sigurnijim korakom preuzima kontrolu.

Vršnjačko nasilje je čest pojam u današnjem društvu. Svatko tko je na bilo koji način drugačiji od drugih je „meta“ vršnjaka, podložan je ismijavanju i uvredama, nerijetko i fizičkom nasilju. Zbog toga često nastaje i psihološka šteta koja žrtve može pratiti cijeli život. Posljedica vršnjačkog nasilja su depresija i agresija što jako utječe na socijalizaciju s novim ljudima. Danas je zbog zlostavljanja sve više dolazi do samoozljeđivanja i samoubojstava.  Ponekad zlostavljač ne treba  ni dotaknuti osobu fizički, a da ona zauvijek otiđe sa Zemlje. Mladi ljudi  se ne snalaze sa takvim problemima i boje se tražiti pomoć drugih zbog straha da će biti još gore, zatvore se i „pritisak“ u njima raste. Ne boj se, nisi sam/a. Uvijek postoji netko tko ti želi i hoće pomoći.

Često slušam i čitam na televiziji i drugim medjima o nasilju. Nasilje je dosta prisutno u školama, ali i na društvenim mrežama. Svako može pristupiti internetu i pokrenuti lavinu mržnje koja će se obrušiti na nedužnu osobu. Najčešće se radi o izrugivanju, provociranju, širenju glasina itd. Kao što sam rekla u prošlom postu, riječi ostavljaju veće ožiljke od udaraca. Lakše je nekom činiti loše iza njegovih leđa, nego se suočiti s tom osobom, gledati ju u oči i reći joj kakva je. Jednostavnije je kada ne gledamo štetu koju smo napravili, a ako ožiljci ostaju samo u sjećanju žrtve, ne znači da ne postoje.

Nasilje nije igra. Razmisli o posljedicama svojih postupaka, čini uvijek dobro jer nekome možeš spasiti život. Mislim da se protiv nasilja treba boriti kako djelima tako i primjerima. Boriti se stvarnim idejama koje trebaju biti ostvarene iako neke ostaju samo ideje i ne ostvare se. Zajedno možemo promijeniti svijet u kojem živimo. Nismo svjesni koliko. Čak i najmanja riječ, djelo pomoći ili dobrote, ruka podrške mogu značiti čitav svemir i  promijeniti pogled na život osobi koja se osjeća napušteno. Pogledajte oko sebe, osvrnite se i nemojte se oglušiti ako čujete poziv upomoć. 

A vi koji se osjećate napušteno, žrtvom nasilja - VIČITE, ZOVITE UPOMOĆ da vas svi čuju! Niste sami. NIKAD NISTE SAMI!
 

Znate onu situaciju kada su vam riječi brže od pameti pa kažete nešto što niste trebali? Ne bi li bilo zgodno imati ispričnicu od doktora da vas opravda? No, bojim se da bi u tom slučaju doktori imali pune ruke posla, a na kraju bi to bila i potpuno kriva ''ispričnica''.  

Na sreću (za neke nažalost) nije to tako jednostavno. Živimo u svijetu u kojem svaki naš korak može biti pogrešan, a tako i riječi. Svima nam se dogodilo da smo svjesno ili nesvjesno povrijedili nama drage ljude, a ponekad i potpune neznance. Svi smo nekad poželjeli vratiti vrijeme u nazad i ispraviti pogreške. Možemo se praviti da nam je svejedno, no posljedice izgovorenih riječi i dalje ostaju. Dobro, neki se ne moraju praviti da im je svejedno, ali često te osobe nisu svjesne da riječi ostavljaju veće ožiljke od udaraca. Da, riječi ostavljaju ožiljke, ali isto tako i previjaju rane, šire ljubav, radost i veselje.

Nismo ni svjesni kakva oružja te riječi mogu biti, a svima nam je dopušteno koristiti se njima! Zato budimo pažljivi kako ih koristimo, kako u budućnosti ne bismo morali nositi štitove sa sobom. Ponekad razmišljam kako je drugima kada su povrijeđeni. Željela bih u tom trenutku biti u njihovoj koži. Zanima me kako bih reagirala, kako bih se osjećala. Zato, bolje da smo nečiji oslonac nego nečija tuga. Iz svake pogreške postoji i pouka.

Pouka iz koje trebamo naučiti zastati na trenutak i razmisliti prije izgovorenih ''teških'' riječi nama dragim osobama, koje nam tako mnogo znače u životu da nam riječi nebi imale posljedice.

Ja želim spustiti svoje štitove i ovim putem se ispričati svima koje sam povrijedila... riječima, djelima, šutnjom.

Prošli vikend sam provela u Zagrebu, bio je organiziran orijentacijski kamp za djecu sa posebnim potrebama.

U petak oko 13 sati uputila sam se prema Zagrebu. Po mene je došla Ines (moja trenerica) i po običaju ona je kasnila, ali meni to nije predstavljalo nikakav problem. Bila sam smještena u hotelu „I“ . Hotel  je bio odmah do Arene, bila sam ljuta na sebe jer nisam mogla ići gledati rukomet. Nakon što sam se smjestila u sobu sa mamom sam otišla u Arenu Centar kako bi mi brže prošao dan jer sam jedva čekala idući.

Kad sam se vratila u hotel, bilo je međusobno upoznavanje gdje sam upoznala jednu djevojčicu i dječaka. I došla je konačno subota kada sam se uputila prema dvorani gdje sam igrala stolni tenis s ostalom djecom. Bilo mi je veoma drago kad sam vidjela osmijeh na drugoj djeci i što ih stolni tenis zabavlja i uveseljava. Kasnije sam igrala sa svojom prijateljicom i protivnicom Valentinom i sa ostalima iz „URIHO-a“. Svi su veoma ljubazni i drago mi je što sam ih upoznala.

Prije svakog treninga važno je zagrijavanje, za neke dijelove zagrijavanja nisam ni znala da to mogu i invalidi. U nedjelju ujutro sam ponovno išla u dvoranu gdje sam ponovno odradila trening sa ostalima. Bojala sam se da neću znati napraviti ono što mi se kaže, ali trenerica Ivana isto objašnjava kao i moj trener Marinko. Naučila sam nešto novo i jako sam zadovoljna događajima.

Vikend mi je bio zabavan i uzbudljiv. Po mene i moju mamu su došle Ines i Rea, putem kući vidjele smo srne sa bijelom stražnjicom i divlju svinju koja je na kraju bila pas. Nadam se da će i sljedeće godine biti orijentacijski kamp u kojem ću naučiti još nešto novo. Sljedeće što mi slijedi je prvenstvo Hrvatske u Vukovaru za kojeg se trebam dobro pripremiti.