Život je neprocjenjiv. To je beskrajni ciklus vremena ispunjen srećom, radošću, bolom i patnjom. Čovjek započinje svoje sudjelovanje u igri života rođenjem i sam bira svoj put – da li će iz te igre izaći kao pobjednik ili kao gubitnik to će sam odrediti. Jedna stvar je sigurna – igra se u jednom trenutku mora završiti. Što je ono što čini tu igru zanimljivom?Što je to što život čini vrijednim življenja?Čovjek se rađa kao neispisana tabla, a kreda je u njegovim rukama i samo čeka da se troši. Može je ostaviti praznu, može je išarati, a može je pretvoriti i u remek djelo. Iz svih drugih života čovjeku ostaju primjeri, pouke, dovršena i nedovršena djela koja mu predstavljaju vođu i upozorenje.Život ne čine planovi o sreći, već sve ono suprotno tome, sve ono što čovjeku donosi bol i patnju i unosi mu nemir. To je ono što tjera čovjeka da se bori i prolazi kroz prepreke, i razbija otpornost koja bi uslijedila kada bol i nemir ne bi postojali.Život je put čovjeka ka samome sebi. Ako čovjek nađe i spozna samoga sebe, onda je spreman suočiti se sa svijetom i ljudima oko sebe. Staza koja vodi čovjeka do spoznaje samoga sebe obrasla je trnjem, a putokaz čovjekov kako da prijeđe preko toga je istina. Samo pomoću istine čovjek je dovoljno jak da se suoči sa svim izazovima ovoga svijeta. Ono što od kamena napravi prelijepu skulpturu, što od riječi sastavi predivno djelo, što od boja napravi sjajnu sliku. Pored onih koji ne misle, život samo prolazi. Čovjek ne bi bio čovjek kada ne bi griješio. Ukoliko pođe pogrešnim putem, svaki novi trenutak njegova je šansa da to promijeni. Samo u tom djeliću sekunde u vječnosti koji mu SADA pripada. Ako se i malo odmakne od tog SADA, njegova je sudbina u tuđim rukama.Ako volimo život nemojmo tračiti vrijeme jer se od njega sastoji život. On se sastoji i od loših stvari, ali samo onaj koji zna što je užas ima oružje protiv svega lošeg u životu. Ono što počinje slatko završava se gorko, a ono što počinje gorko završava se slatko. Ako ne osjetiš gorko ne možeš cijeniti ono slatko. Smrt je neizbježna ali ne mora neophodno značiti i kraj. Čovjek nastavlja živjeti kroz djela koja je stvorio.
Plutarh je rekao “Prava mjera života je njegova ljepota a ne njegova dužina”, jer život nam vrijedi onoliko koliko nas je napora stajao. Plašiti se smrti je normalna stvar, jer taj strah je ono što tjera naprijed.Na kraju, naša tabla je skoro ispisana, i možemo samo nadopunjavati ono što je napisano. JA svoju tablu još ispisujem, a VI?
