Znate onu situaciju kada su vam riječi brže od pameti pa kažete nešto što niste trebali? Ne bi li bilo zgodno imati ispričnicu od doktora da vas opravda? No, bojim se da bi u tom slučaju doktori imali pune ruke posla, a na kraju bi to bila i potpuno kriva ''ispričnica''.
Na sreću (za neke nažalost) nije to tako jednostavno. Živimo u svijetu u kojem svaki naš korak može biti pogrešan, a tako i riječi. Svima nam se dogodilo da smo svjesno ili nesvjesno povrijedili nama drage ljude, a ponekad i potpune neznance. Svi smo nekad poželjeli vratiti vrijeme u nazad i ispraviti pogreške. Možemo se praviti da nam je svejedno, no posljedice izgovorenih riječi i dalje ostaju. Dobro, neki se ne moraju praviti da im je svejedno, ali često te osobe nisu svjesne da riječi ostavljaju veće ožiljke od udaraca. Da, riječi ostavljaju ožiljke, ali isto tako i previjaju rane, šire ljubav, radost i veselje.
Nismo ni svjesni kakva oružja te riječi mogu biti, a svima nam je dopušteno koristiti se njima! Zato budimo pažljivi kako ih koristimo, kako u budućnosti ne bismo morali nositi štitove sa sobom. Ponekad razmišljam kako je drugima kada su povrijeđeni. Željela bih u tom trenutku biti u njihovoj koži. Zanima me kako bih reagirala, kako bih se osjećala. Zato, bolje da smo nečiji oslonac nego nečija tuga. Iz svake pogreške postoji i pouka.
Pouka iz koje trebamo naučiti zastati na trenutak i razmisliti prije izgovorenih ''teških'' riječi nama dragim osobama, koje nam tako mnogo znače u životu da nam riječi nebi imale posljedice.
Ja želim spustiti svoje štitove i ovim putem se ispričati svima koje sam povrijedila... riječima, djelima, šutnjom.
