Odlomak iz knjige "Utišana pjesma" (Kako se nosim sa strahom od raka) autorice Javorke Pangerčić
Ajme, nitko me ne razumije
U sebi slažem rečenice, kao i prije. Intoniram ih i kad ih krenem izgovarati, često se osupnem od hrapavosti svoga glasa. Od nemogućnosti da se izrazim, da govorim.
Prošla sam različite faze u namjeri da progovorim i da me razumiju. Poslije operacije nisam mogla, a ni smjela govoriti. Primila sam to kao normalno, prolazno stanje. Komunicirala sam porukama zapisanim u bilježnicu poput Holly Hunter iz filma Piano, samo što nisam bila odjevena u lijepe široke haljine i nisam nosila bilježnicu oko vrata.
Polako sam počela sricati prve slogove. Krešo, koji me je svaki dan obilazio i znao moj način razmišljanja i slaganja rečenica, najbolje me je razumio i često služio kao tumač. Dosta sam gestikulirala i govorom tijela pokazivala što hoću.
Nikad dosta hvale za medicinske sestre koje su skrbile o meni. Osmijehom, naklonom glave, sklopljenih ruku zahvaljivala bih im za svu dobrotu koju su mi pružale. Težak je to i odgovoran posao i nikad dovoljno riječi zahvale.
Iako je mobitel bio kraj mene, rijetko sam razgovarala. SMS-ovi su danomice stizali, a od poziva nije bilo neke veće koristi. Rijetko tko me je razumio i to se još nastavilo mjesecima kasnije. Kad bi htjeli saznati kakvo je moje stanje, nazivali bi mamu ili sinove i njih propitivali, jer im je bilo neugodno da me ne povrijede ako ne bi shvatili smisao onoga što sam htjela reći.
Bila sam slaba. Tijelo je bilo iscrpljeno i nisam imala snage udahnuti i intonirati rečenicu. Ono što bih uspjela iskazati bilo je samo nekoliko povezanih riječi.
Kad sam se konačno vratila kući, zaredali su se posjeti. Umaralo me dugo pričanje pa sam svoju priču napisala na papir i dala posjetitelju da je pročita.
Trebalo se suočiti sa svakodnevnim životom. Otići u pekaru punu ljudi i tražiti četvrt Tereze (vrsta bjelovarskog kruha), a prodavačica gleda i ne razumije što hoću. Sažalni pogledi ljudi, okretanje glave i snažna želja da pobjegnem iz dućana. Ostajala sam i trudila se objasniti što trebam. Slične situacije događale su se u mesnici, na štandovima bjelovarske tržnice ili u javnim ustanovama.
Neki su me razumjeli, a neki nisu. Netko se trudio da me shvati, a netko nije. Često neke stvari u životu uzimamo zdravo za gotovo. Ako netko govori drugačije, treba se koncentrirati, obratiti pažnju na sugovornika i iz mimike lica ili govora tijela zaključiti što to naš sugovornik želi reći.
Budući da slabije čujem, moram obratiti pažnju na ono što se govori. Nemam oba zvučnika (uha) podjednaka, nema stereofonije, već monofonija. Najglasnijega najbolje čujem. Svira li muzika i puno ljudi oko mene priča (kafić), teško mogu slijediti sugovornika. Mogu se smješkati, kimati glavom, ali i u pola razgovora zapitati o kome mi to pričamo.
Kazali su mi da uzmem notes pa da napišem što hoću. Nisam pristala na to. Ako se dogodilo da me ne razumiju, slegnula bih ramenima i izašla iz dućana.
Ima ih još, naći ću gdje će me razumjeti.
A ja, ne samo da sam htjela kupiti četvrt kruha ili kare za supruga, već sam htjela i recitirati svoje pjesme.
U razgovoru, dobronamjerno su me savjetovali da nađem nekoga tko će recitirati moje stihove. Odlučno sam odbacivala takvu pomisao. Tko bi mogao izgovarati moje pjesme onako kako ih ja sama doživljavam i osjećam.
Krenula sam logopedu da me nauči govoriti. Da me opet nauči recitirati.
Sada, kad sretnem nekoga koga nisam vidjela dugo vremena, kaže mi da puno bolje govorim i da me skoro sve razumije. Isto to rekao mi je i prije nekoliko mjeseci.
Od recitacija sam odustala. Govorim koliko mogu i zahvalna sam na tom daru.
