Da li ti je hladno breskvin cvijete?
Na tebi je samo tanka ružičasta haljinica.
Osjećao si da je vrijeme pupanja, kolanja sokova,
uzleta a snijeg te je prevario.

Da li ti je hladno breskvin cvijete?
Slutio si da ćeš s koronom Mjeseca
tvoriti neodoljiv i ljupki sklad.
Druga korona sada vlada
i ljudi se sklanjaju, postaju nevidljivi.

Da li ti je hladno breskvin cvijete?
Deblo ti se zatreslo, cvjetovi poispadali.
Da li te je strah breskvin cvijete
težine snijega, zloguke korone
i tla što potmulo podrhtava?

Stisnimo se jedno uz drugo.
Svojim dahom otopit ću ti latice
a ti mi ljepotom podari nadu.
Sve će proći.
Kakvi ćemo ostati?

Proljeće je vrijeme pjesnika

Lako je pjesnicima u proljeće.
Vizure su im pune jasnih boja
malenih cvjetova, vjesnika nadolazećeg.
Tko će prvi obznaniti se Suncu?
Visibabe, šafrani, jaglaci ili šumarice..

Razmiliti će se pjesnici livadama,
pridružiti pčelama i bumbarima,
zavodljivo poigravati s leptirima,
šuškati među travkama s mravima.

Pjesnici će se opijati mirisima zumbula,
pjevati u rano jutro sa ševama,
grliti se s mladicama breza i javora,
razgolititi se pred plavetnilom svoda.
Krv će njihova strujati poput sokova
što nadiru iz uspavanih dubina.

Pjesnici žude za ljepotom koja nadolazi.
Nisu i ne mogu biti ravnodušni.
Ja sam pjesnik, i ti si pjesnik.
Toliko je puno pjesnika oko nas.
Proljeće nas je probudilo, ujedinilo
da ispjevamo himnu njegovom dolasku.

Eheeej proljeće, tu smo! Dobrodošlo!

Odlomak iz knjige "Utišana pjesma" (kako se nosim sa strahom od raka) autorice Javorke Pangerčić.

Bolnički dani

Nalaz biopsije tkiva iz grla bio je gotov 12. rujna 2012. Dan poslije bila sam u KBC-u Sestre milosrdnice u Zagrebu. Možda me je malo lecnuo naziv na vratima odjela u koji sam ulazila - Klinika za tumore vrata i glave. Nisam znala što me očekuje ni kakav zahvat će mi raditi. Taj tjedan prije operacije obavili su mi sve moguće pretrage. Bila sam spremna i čekala sam da dođem na red kao rezerva,  ukoliko nekome tko je na rasporedu skoči tlak, naraste temperatura ili dobije virozu.

Sa sestrama sam uspostavila dobre odnose, a čistačica je bila moje godište i svako jutro sam dobila pravu, jaku crnu kavu. Brzo sam se sprijateljila sa ženama s kojima sam dijelila sobu.

U takvoj sredini, kad si odvojen od vanjskog svijeta, kad si gotovo siguran da se možda nikad više nećete vidjeti, otvarate se jedna drugoj i ispovijedate sve ono što drugima ne bi povjerili. Suosjećanje i prihvaćanje stanja u kojem se nalazite, kao i rituali prije i poslije operacije čine vas bliskima. Tako je to bilo tijekom moga cijelog boravka u bolnici. Puno žena se izmijenilo, ali sam sa svakom od njih našla zajednički jezik. Dok sam još mogla govoriti, recitirala sam im pjesme, a poslije sam ih pisala na papir i poklanjala.

Bliskost trenutka

Bliskost trenutka,

bliskost dodira riječima,

posvemašnje otvaranje.

Kao majci, sestri,

prijatelju iz djetinjstva.

Život ponuđen na dlanu.

Ništa ne ostaje skriveno.

Otvoreni smo cvjetovi.

Mirisima umirujemo dušu.

Nepoznati vlakovi doveli su

nas na ovu stanicu i dok

čekamo da nas opet odvedu,

skidamo maramu za maramom,

otkidamo laticu za laticom.

Bivamo bliski.

Tako, tako bliski….

S nekima sam razmijenila brojeve mobitela ili adresu e-pošte i nastavila povremene kontakte. Drago mi je kad netko napiše da još čuva moje pjesme.

Nisam znala što će mi točno raditi, a sada mislim da je i bolje što nisam. Preplašila bih se, zakočila i živjela u strahu i napetosti.

Operirana sam 21. rujna 2012. godine. Kako samo neki datumi postanu važni u životu. Poput rođendana ili godišnjice braka. Operacija je dugo trajala i bila od one vrste koja se u liječničkom žargonu označava kao comando. Velika operacija. Poslije sam smještena u šok-sobu gdje sam ostala pet dana.

Polako sam dolazila k svijesti i shvatila da je puno toga ugrađeno i umetnuto u mene. U nosu sam imala sondu, cjevčicu promjera 5 mm pomoću koje sam dobivala hranu direktno u želudac. Na vratu mi je otvorena stoma, otvor na koji ću disati i kroz koji ću izbacivati sekret iz pluća. Da se taj otvor ne bi zatvorio, postavlja se kanila, kratka plastična zavinuta cjevčica koja se trakama zaveže oko vrata. Važno je da je kanila prohodna, jer jedino tako omogućava disanje.

Mogla sam ovu knjigu nazvati i Suživot s kanilom. Nosila sam je dugo, dugo. Nakon prve operacije tri tjedna, a tada se stoma trebala prirodnim putem zatvoriti. No bila sam podvrgnuta još jednoj korektivnoj operaciji pa je stoma ponovo otvorena. I tako sam živjela s njom do lipnja 2013. godine.

Najveću muku je izazivalo iskašljavanje sekreta i začepljenje kanile. Joj! Bilo je dobro dok sam sjedila, ali kad bih se samo malo nagnula unazad, dolazilo bi do gušenja.

Infuzijom sam dobivala sve potrebne lijekove i nisam osjećala nikakve bolove dok sam mirno ležala. Sestre su dolazile, uklanjale kanilu, a zatim dugim cjevčicama, koje bi ugurale u dušnik, poput aspiratora kupile sekret iz mojih pluća. Neugodno, bolno, ali poslije toga sam bar malo lakše disala.

Moj prvi obrok. Dolazi sestra i nosi dvije šalice nečeg žutog. Uzima veliku špricu, napuni je tom tekućinom i polako uštrca u sondu. Nisam imala nikakav osjećaj da nešto jedem niti sam osjećala okus ičega, samo sam mogla prepoznati je li toplo ili hladno, i to je želudac signalizirao. Hranjenje je trajalo manje od pet minuta i još se i danas sjetim tih “zlatnih trenutaka”.

Dok sam imala sondu, a bilo je to u prvom navratu oko tri tjedna, pa pauza od tjedan dana, pa opet nakon druge operacije oko mjesec dana, moji obroci su se sastojali od dvije šalice kakaa ujutro i tri šalice “žute juhe” u podne i uvečer.

Bez okusa, bez mirisa, bez guštanja hrane. S kakvom zavišću sam gledala ostatke hrane koji ostali bolesnici nisu mogli pojesti. Kako bih rado gricnula pileće krilce ili probala rižu s povrćem.

Sonda je bila pravi spas kad sam krenula na zračenje i kemoterapiju. Teško sam gutala hranu, a još teže pila tekućinu. Budući da sam poslije kemoterapije morala piti najmanje tri litre tekućine dnevno, a ja to jednostavno nisam mogla, rješenje je bilo u ponovnom postavljanju sonde. Problem unosa hrane i tekućine je riješen, a ja sam se ponovo vratila prokušanom meniju, kakau i juhi.

Srećom, nosnica mi je na sve to dobro reagirala. Nisam sklona prehladama pa sam to cjelokupno razdoblje od četiri mjeseca dobro podnijela.

To ne mogu reći za kanilu. Kad god ju je trebalo postaviti, odnosno uvući cjevčicu u vrat, uvijek sam osjećala mučninu i nelagodu. To se radi pred ogledalom i koliko god bila nježna prema sebi, uvijek bih malo prokrvarila. Traka oko vrata nije smjela biti prečvrsto vezana jer bi se urezala u kožu, a ni prelabavo jer bi mi kanila tada ispadala. S vremenom sam naučila kako to najbolje uraditi.

Kad sam drugi dan poslije operacije ustala iz kreveta i sjela na stolac, da mi presvuku pidžamu i posteljinu, nisam mogla vjerovati koliko sam  slaba i koliki mi napor predstavlja i samo sjedenje na stolcu. Prva šetnja hodnikom, također.  Bila sam “okićena” vrećicama, kao za tržnicu, u koje su se skupljale moje izlučevine.

Sjećam se i Krešinog prvog posjeta u šok-sobi. Bio je odjeven u zaštitnu kabanicu, na glavi je imao kapu, na cipelama naglavke. Dobila sam u ruke tablicu i kredu i napisala mu nekoliko riječi.

Nakon što sam prebačena u bolesničku sobu, počeli su moji “pravi” bolnički dani. Na vratu sam od uha do uha imala 43 staplera, kvačica koje su držale razrezano tkivo. Donja usna mi je bila šivana, a također i dio s unutarnje strane usta. Učinilo mi se, prvih dana, da mi je vilica na donjoj desnoj strani povezana žicom, ali zubno meso je to ubrzo prekrilo.

Nije me ništa boljelo, tek sam osjećala malo zatezanje oko šavova.  Najveći problem je bilo iskašljavanje, kao kad čovjek “hoće dušu ispustiti”, i nemogućnost odmora u horizontalnom položaju. Ah, da, i vene. Iglu u veni su stabilizirali flasterima da me svaki put iznova ne bodu. Moje vene nisu izdašne, vidljive, već su slabašne, migolje se i teško ih je uloviti. Ruke su mi poplavile od brojnih uboda i podljeva. Neke sestre su bile vještije, a neke su zajedno sa mnom muku mučile kako da mi dadu određenu terapiju. Nekoliko puta pozvale su i sestre s drugog odjela u konzilijarni pregled mojih vena. Na kraju sam potrebne lijekove dobivala preko vena na nogama.

Predvečer bi pacijenti izlazili u zajednički hodnik i šetali kao na  promenadi, sve dok se netko ne bi zakašljao, izbacio sekret u papirnate maramice, koje smo svi držali u rukama, i polako nestao.

Promenada

U predvečerje otvara se promenada.

Muškarci su u baršunastim haljecima,

a ja ponekad obučem ružičastu haljinu.

Šećemo tiho, bez glasa, odmjerenim korakom.

Pri susretu naklonimo se jedni drugima,

otmjeno, s jedva ocrtanim osmijehom.

Svatko u ruci nosi par bijelih listića.

Kročimo u istom smjeru. Okret pa povratak.

Naprijed – nazad. Naprijed – nazad. Puno puta.

Sve dok netko od nas ne zahropće,

izgubi dah, korak, diskretno pljune

u papirić i brzo se izgubi u sobi.

Mi ostali kružimo dalje, korak po korak,

uz lagani naklon za laku noć.

Iako dugo vremena nisam mogla govoriti, uvijek sam našla načina da sestrama zahvalim za njihov trud i skrb. Težak je to posao, zahtjevan i malo je reći samo “hvala”. Govoriti nisam mogla, ali sam mogla kimnuti glavom, nasmiješiti se i sklopiti ruke. Zahvaliti pišući u svoju bilježnicu. Kad sam odlazila s odjela, sestrama sam, pored onog već uobičajenoga, poklonila i svoju knjigu. Svaka je dobila posebnu posvetu i svaka je bila dirnuta tom gestom jer još ni od jednog pacijenta nisu dobile knjigu pjesama u znak zahvalnosti.

Odnos svih liječnika, počevši od prof. Mirka Ivkića koji me je operirao, dr. Marina Prpića koji me je pratio na zračenju i kemoterapiji, pa do moje drage nećakinje dr. Ane Penezić, bio je primjeren, učinkovit i moja je velika sreća što sam imala Anu baš na tom odjelu i što sam dobila najbolju liječničku skrb koju sam mogla zamisliti.

Tri tjedna nakon operacije uklonjeni su mi sonda i kanila i ja sam se polako trebala vraćati u normalu. Dobila sam “pratnju” - sestru koja je bila uz mene dok sam jela prvu juhu i ostale kašice. Pratnja je trebala ustanoviti da li mi tekućina ili hrana curi kroz nos, jer je velika količina mekog nepca odstranjena. Da, curilo je. Premda to tada meni nije smetalo, pomislila sam da više neću moći ništa pojesti izvan kuće. Laičko mišljenje. Profesor se odlučio za još jednu operaciju. Morao mi je ugraditi plastiku na mekom nepcu.

I opet sve nanovo. Sonda, kanila i stroga zabrana bilo kakvog razgovora. I još dva mjeseca u bolnici.

Nakon tri tjedna odmora kod kuće, opet sam se našla na bolničkom odjelu. Počela je radio i kemoterapija. I opet sonda (sada dočekana s velikim olakšanjem), a od kanile se nisam niti rastavljala i još smo dugo “ratovale”.

Konačno mi je u lipnju 2013. skinuta kanila i otvor se mogao zatvoriti prirodnim putem. Ali ne do kraja. Valjalo je opet u bolnicu po nekoliko šavova. Nisam ni znala da se koža na vratu šiva u tri sloja. Zatim su uslijedili problemi s koncima. Stalno su provirivali i trebalo ih je ukloniti. Naposljetku su se pojavili kod ključne kosti i s te pozicije su uklonjeni godinu dana nakon zahvata.

Odlomak iz knjige "Utišana pjesma" (kako se nosim sa strahom od raka) autorice Javorke Pangerčić.

Najčešće pitanje koji su mi ljudi postavljali bilo je: Jesi li što osjetila? Kakve si imala simptome?

Rak je bauk današnjeg društva. Često u novinama nailazimo na članke koji upozoravaju na simptome karcinoma. U svima nama čuči pritajeni strah od te bolesti. Ali rak je nešto što se dešava drugima, a ne nama.

Toga ljeta 2012. godine “greblo” me je grlo. Mogla sam normalno jesti i nisam kašljala. Tek povremeni neugodan osjećaj. Ništa zbog čega bi se trebala obratiti liječniku.

Kupila sam u apoteci pastile i nadala se da će proći za nekoliko dana. Nije. Potom sam uzela tinkturu propolisa i sprejala grlo. Opet ništa. Nije mi padalo na pamet da razgledam usnu šupljinu. Krajem kolovoza primijetila sam zadah iz usta. To me začudilo jer je probava bila uredna, a zubi bez karijesa.

Početkom rujna 2012. godine, točnije 3. rujna, otišla sam svom liječniku da mi prepiše neke antibiotike, da to “presječem”. Kad sam otvorila usta, liječnik me istog trena uputio otorinolaringologu uz naznaku: Hitno. Liječnica me pregledala, uzela uzorak tkiva za analizu i poslala da obavim ultrazvuk. Tu sam trebala čekati mjesec dana za pregled. Zatim mi je napisala dijagnozu i rekla da će me nazvati čim stignu nalazi biopsije.

Vratila sam se u ured, upalila računalo i ukucala termine iz moje dijagnoze. Nekroza se najčešće spominjala. Pročitala sam da je to odumiranje tkiva koje se može javiti kod kancerogenih bolesti.

I tada mi je u glavi zazvonila misao: Pa ja bih od toga mogla umrijeti! Čitala sam dalje, bila sve više preplašena i zbunjena, sve dok nisam naišla na inteligentan komentar jednog korisnika foruma koji je objašnjavao suštinu nekroze, ali i dodao da ishod ovisi o svakom čovjeku posebno.

To mi je bilo dovoljno. Nisam više pretraživala po internetu. Uvjerena sam da sam dobro postupila, jer bih se inače samo opterećivala i bez prave dijagnoze samo dizala paniku.

Bližoj obitelji rekla sam da su mi uzeli uzorak tkiva i poslali na analizu, na što su me svi tješili govoreći da to nije ništa i da nemam nekakve posebne simptome.

Imala sam sreću veliku do neba jer je moja nećakinja Ana specijalizirala upravo na Otorini u klinici Sestara milosrdnica u Zagrebu. Nazvala sam je jedne večeri, objasnila u kakvoj sam situaciji, a ona me je umirila i objasnila koje su sve mogućnosti preda mnom.

Čim dobijem nalaze biopsije, rekla je, trebam odmah doći u Zagreb na pregled i tada će se, već prema potrebi, poduzeti koraci. A ako će trebati operacija, obavit ću je na njihovoj klinici u Zagrebu.

Tih tjedan dana dok sam čekala nalaz, nisam bila posebno nervozna. Podsvjesno nisam vjerovala da mi se sprema nešto loše. Radila sam, odlazila na gimnastiku, bila na komemoracijama povodom godišnjice smrti književnika Željka Sabola i Branka Kreštana, obavljala kućanske poslove i dan za danom je prolazio.

Mimoze

Drhte na zimskome suncu
male grudice mimoza.

Poželim dlanovima obujmiti cvjetove
raskriliti kaput, prigrliti ih srcu.

Poželim da me odvedu tamo
gdje galebi slobodno kruže
a more je kristal
što prelama prve zrake sunca.

Drhtimo na vjetru, ja i mimoza
a dah proljeća otresa
žuti pelud po mojim prstima.

Odlomak iz knjige "Utišana pjesma" (kako se nosim sa strahom od raka) autorice Javorke Pangerčić.

Krešo me nagovarao još u bolnici da potražim pomoć logopeda. Želio mi je pomoći da budem razumljivija i da što prije počnem recitirati.

Početkom svibnja 2013. pokucala sam na vrata bjelovarskog logopeda  Marka Opačića. Već prvi susret s njim me oduševio. Posvetio mi je više od sat vremena. Ispočetka me teško razumio i tražio je da mu napišem kako se zovem, a zatim je temeljito ispitao moje govorne sposobnosti kao i motoriku lica i usta. U mišljenju koje je potom napisao stoji da mi je govor teško razumljiv do povremeno nerazumljivog s izraženom hipernazalnošću (govor kroz nos) i narušenih artikulacijskih sposobnosti. I da je poremećena artikulacija čak 19 konsonanata.

Već iz ovih nekoliko riječi vidi se da je moje stanje bilo poprilično loše. No prof. Marka još je više zabrinulo moje fizičko stanje, tj. nemogućnost gutanja hrane i uzimanja tekućine. Preporučio mi je prof. Sučić koja je održavala tretmane u dislociranoj ambulanti pri Klinici Sestara milosrdnica, a inače je bila zaposlena u SUVAG-u.

Još nešto. Kad me upitao zašto sam se njemu javila, jer sam za njega bila potpuno nov slučaj i nisam bila operirana u Bjelovaru, odgovorila sam mu da bih željela opet recitirati pjesme koje sama pišem. I to je napisao u nalazu.

Javila sam se prof. Sučić telefonom (razumjela me), dogovorile smo termine i ja sam se opet preselila u Zagreb da mogu ići na vježbe.

Već pri prvom susretu osvjedočila sam se da je to žena s puno iskustva, dobre volje i takta. Pomno je pregledala moju medicinsku dokumentaciju i objasnila mi što ćemo raditi. Trebala sam od kuće u termosici donositi ledene štapiće da bi mi tim ledom prelazila oko jedne minute po usnama ili jeziku, a zatim kad bi krv nahrupila u tkivo, mogla sam raditi pokrete jezikom ili donjom usnom. Stajala bih pred ogledalom i gledala se kako jezikom pokušavam oblizati usne, isturiti jezik na jednu pa drugu stranu, oponašati gutanje ili gurati jezikom unutrašnju stranu obraza. Sve je to išlo vrlo teško.

Poslije su uslijedile glasovne vježbe. Ki, ke, ku....po desetak puta, ili u kombinaciji s nekim drugim suglasnikom.

Učila sam kako zahvatiti zalogaj ustima, a zatim ga pogurati jezikom i dugo na prazno gutati, sve dok nisam bila sigurna da je zalogaj prošao. A male bebe to rade refleksno!

Učila sam i kako piti i da je najvažnije jesti hranu iste konzistencije. Puno hrane nisam mogla jesti jer je prelagana. Pire krumpir je prava katastrofa. Puna su mi usta krumpira, a ja ne znam što bih s njime.

Nakon prve serije od 10 tretmana i pauze od mjesec dana, nastavila sam vježbe u SUVAG-u u Ulici Ljudevita Posavskog. Jer sam imala problema s gutanjem tekućine, dali su mi slamku. Ništa od toga! Mišići u obrazima su oslabili i trebalo mi je dosta vremena da gutljaj povučem u usta. Pa opet sve ispočetka. Odustala sam. Preteško za mene. Puhala sam u papiriće i gasila svijeću nastojeći učvrstiti muskulaturu lica.

Ne mogu isplaziti jezik. Nisam pomislila da će mi to biti važno sve dok jedno ljeto nisam kupila sladoled u kornetu i htjela ga polizati. Eh, da me bilo slikati! Pokušavam ga liznuti, ne ide. Pokušavam ga gricnuti, ne ide. Ne mogu širom otvoriti usta. Sladoled se pred mojim očima topio, slijevao niz ruku sve dok ga nisam bacila.

U jesen, javljam se opet prof. Marku. Dobila sam koju kilu i nisam više tako pothranjena, odnosno neću skapati od gladi.

HZZO ne priznaje da pacijenti stariji od 18 godina trebaju pomoć logopeda i sva Markova pomoć bila je samo stvar njegove dobre volje i velikog srca. Najčešće bih dolazila u ordinaciju pri kraju radnog vremena, a zatim bismo vježbali, dok bi drugi već završili svoje radno vrijeme.

Vježbala sam disanje, glasove i intonaciju. Kako je moj veliki problem što ne mogu širom otvoriti usta, prof. Opačić mi je s jednog savjetovanja donio spravicu, poput papiga-kliješta, s kojom sam trebala svaki dan vježbati kako bi se povećao raspon između gornje i donje vilice.

Smatra se normalnim ako čovjek može staviti tri prsta u usta. Naravno i više. Moj raspon je na početku iznosio 2,3 cm.

Trebala sam spravicu umetnuti u usta i u danu sedam puta zijevnuti, svaki put po sedam zjevova (moja kovanica) koji traju 15 sekundi. Ili kombinacija 5-5-30. Ovo potonje bilo mi je prenaporno.

Igrala sam se kviza. Tko pogodi čemu služi ova spravica, dobit će nagradu. Nitko nije pogodio, a svi su se jako iščuđavali. Imala sam i komad kartona u profilu jezika s kojim sam mogla u milimetar izmjeriti svoj napredak.

Zijevala sam i zijevala i nakon šest mjeseci stanje mi se popravilo za 6 mm. Dalje nisam imala strpljenja jer mi je dosadilo stalno gledati na sat da mi ne promakne vrijeme zijevanja.

Neke glasove sam poboljšala, naučila kako ih izgovarati, a za neke nije bilo spasa. To su r, s i š. Jednostavno mi pobjegnu kroz nos. Ne mogu razumljivo izgovoriti trk, brk, srp ili Krk. Onaj r u sredini se izgubi. Sve to ovisi i o određenim glasovima koji slijede jedan drugoga.

Konačno, logopedija je znanost i puno mi je pomogla da postanem razumljivija i da mogu recitirati barem za uži krug ljudi.

I ja volim selfije. Naravno, primjereno svojim godinama...
 

Što da danas fotkam? Bjelovar nema more, nema spektakularnih zalazaka sunca, nema rijeke, nema jezero, nema planinu, nema ni cvjetnih livada i starih dvoraca. Što ima u Bjelovaru? Magle. Magle? A ha....Fotkam maglu...

http://javorkapangercic.wordpress.com/

Odlomak iz knjige "Utišana pjesma" (kako se nosim sa strahom od raka). Razlika u priloženim fotografijama je točno devet mjeseci. Ona s bijelom bluzicom snimljena je 30.8.2012. godine tjedan dana prije nego što sam saznala da imam karcinom u usnoj šupljini a druga je snimljena 1.7.2013. godine kada sam imala 23 kilograma manje.

Nemam što obući

Mi žene često znamo reći: Nemam što obući! A meni se ta izreka oživotvorila.
Prije operacije težila sam 72 kilograma i nosila konfekcijski broj 44. Moj prvi boravak u bolnici bio je dva mjeseca, zatim tri tjedna kod kuće pa opet skoro dva mjeseca u bolnici. Nosila sam pidžame i trenirke i tu nije bilo problema. Kad sam završila s kemoterapijom i zračenjem, bila sam lakša za desetak kilograma.

Zamolila sam mamu da mi dade suziti dvije suknje i dvoje hlače, nadajući se da ću se kod kuće oporaviti i nadoknaditi izgubljenu težinu. Nije bilo tako. Počela sam rapidno gubiti na težini i u ljetnim mjesecima vaga je pokazivala 49 kilograma.

Nikad nisam bila mršavija. Kad bih spojila noge, vlak je mogao proći između mojih bedara. Grudi su mi se objesile, smanjile i nalikovale onima koje sam vidjela na izgladnjelim afričkim ženama. Zahvatio me proces tumorske kaheksije. Moja nećakinja Ana opet je uzela stvar u svoje ruke, pojačala mi doze energetskih napitaka i dobro mi utuvila u glavu da je hranjenje najvažniji dio mog dnevnog rasporeda.

Malo-pomalo i kile su se vraćale, sve dok nisam dosegnula 58 kilograma. Tu sam stala. Ne mogu se više udebljati, ali ne gubim na težini, a to je najvažnije. Gledala sam svoju garderobu. Sve mi je bilo preveliko i preširoko. Složila sam suknje, njih dvadesetak na najvišu policu u ormaru, nadajući se da ću ih jednoga dana moći obući. Sada sam ih sve razdijelila. Isto sam učinila s kaputima, kostimima, majicama i džemperima.

Gledam grudnjake koje sam prije nosila i uzdišem....Eh, da su mi moje grudi! Krenula sam ispočetka. Teta iz Splita poslala je paket, a u njemu odjeća koja joj je tijesna. Veselila sam se kao malo dijete. Počela sam ponovo nabavljati garderobu. S ovako vitkom linijom mogla sam nositi hlače i one su ubrzo brojčano nadmašile suknje koje sam do tada nosila.

Oblačim ono što mi se sviđa. Ne moram misliti kako ću biti odjevena na poslu i odgovaraju li mojim godinama vesele i šarene boje, na tragu trendy odjeće. Imam puno šalova i marama koji dopunjavaju moj novi izgled. Sada nosim konfekcijski broj 38.

Ono što mi se dogodilo, kako ja to volim reći, potpuno me fizički promijenilo, ali to nije razlog da ne uživam u kupovini i nošenju svoje nove odjeće.

Nova ja!

Utisnula sam ti dušu u dlan
i poput vitica grahorica
obavijam ti se oko prstiju.
I gle, već sam bršljan
tvog tamnozelenog kaputa.
U svilenim vlasima svjetlucam
bisernim sjajem imelinih bobica.
Ja sam i ona meka papučica
satkana od smaragdne mahovine.
Obukla sam te u zeleno.
Odjenula sam te sobom.
Sraslo korijenje naših bića
nitko više ne može razdvojiti.

Javorka Pangerčić

http://javorkapangercic.wordpress.com/

http://javorkapangercic.wordpress.com/
 

Ima u mirisu đurđica
nešto od dobrote čovjeka.
One njegove bjeline, mira,
potrebe da suosjeća.

Dok u maloj posudi,
između velikih listova,
proviruje par stabljika
bijelih, bijelih zvončića
opoj njihov, uvlači se
u sve kutke prostora i čula.

I dobrota čovjeka miriše.
Sam on, gotovo je nije svjestan.
Riječi što ih izgovara,
dodir koji taži nemir,
otvorenost duha koji prihvaća,
vanjski su odrazi
đurđica u njegovoj duši.

Najteža posljedica moje bolesti je nemogućnost gutanja. Teško gutam i treba mi dugo, dugo vremena dok nešto ne pojedem. Ispočetka sam sve sitno miksala i pokušavala to pojesti. No nakon nekog vremena dosadio mi je taj način prehrane. Morala sam malo-pomalo otkrivati što mogu jesti, a što ne mogu. Nedostatak sline uslijed zračenja, teška pokretljivost jezika, jer je odstranjen jedan od dva živca koliko ih u jeziku ima, uzrokovali su da sam zavidjela malim bebama koje od rođenja znaju gutati.

Sjeckala sam meso na male komadiće veličine nokta na malom prstu, ne bih li ipak osjetila njegov okus. Metodom pokušaja dolazila bih do onoga što mogu progutati, a što ne mogu.

Većina ljudi stavi zalogaj u usta, sažvače ga, potisne jezikom prema ždrijelu i uzima već drugi. Za njih je to gotov posao. Kod mene to nije bilo tako. Morala sam uzimati zalogaje žličicom a ne žlicom i jesti polako svaki zalogaj, sve dok nisam bila sigurna da sam ga progutala.

Ponekad bih se zaboravila, trpala zalogaj za zalogajem i tada bi hrana zaostajala u grlu. Ni naprijed, ni nazad. Sjetila bih se tada gusaka koje šopaju da bi bile deblje, gurajući im prstima zalogaj kroz grlo. Naravno, to kod mene ne bi moglo proći.

Dosta dugo mi se događalo da hrana zastane, ja ostajem bez zraka, trčim na WC i pokušavam izbaciti hranu iz sebe. Kašljem, kašljucam, naprežem se, guram prste u usta, crvenim se od naprezanja, suze u očima i pomisao.... je li ovo kraj? Na kraju bih ipak nekako uspjela i poslije toga trebalo bi mi desetak minuta da se smirim i nastavim jesti.

Ne mogu jesti kruh uz jelo, jer je presuh i gnjecav. Kruh jedem sa čvarcima, paštetom ili uživam kad ga premažem s mašću. Ne mogu jesti jušna jela, juhu s rezancima, rijetka variva jer tekući dio prođe, a kruti ostane u usnoj šupljini i ne znam što bih s njime.

Otprije sam alergična na mlijeko i mliječne prerađevine. Kad ogladnim, a to je rijetko, ne mogu uzeti neke grickalice, voće ili sendvič jer to ne mogu progutati. Ne jedem rižu, pire krumpir, ribe, većinu voća, salatu, jaja. Zato jer su mi previše mekani i zastanu u grlu.

Što, ustvari, jedem? Gušća variva od povrća, pečene pileće bocke, pečeno carsko meso i kuhane kobasice. Sve to dobro zalijem masnoćom i to mogu progutati. Ponovno sam se vratila svinjskoj masti.

Najteže mi je sa zadnjim zalogajem. Uvijek mi zastane u grlu jer ga nema što potisnuti. Svjesna sam da moje hranjenje dugo traje i da moram odvojiti vrijeme koje mi je za to potrebno. Ispočetka su moji obroci trajali i po sat vremena, ali ni sada nisam puno brža. Uz jela obavezno pijem vodu u malim gutljajima ili energetske napitke.

Cijeli život sam se zdravo hranila. Suprug je proučavao recepte i budući da je ranije otišao u mirovinu, kuhao je raznovrsno, ukusno, vodeći računa o načinu prehrane.

Kad me pitaju što jedem i je li to kašasta hrana, ja odgovaram: Što masnije, to bolje!

Reći ću ti, ti

Reći ću ti, ti
jer to se govori onom
koga se zavoli,
koga se razumije,
tko ti je blizak.

Reći ću ti, ti
jer u pjesmama mojim
mi već drugujemo,
upadamo si u riječ
žureći se razotkriti.

Reći ću ti, ti
jer kako bih ti
mogla nešto drugo reći
kad ljubiš cvijeće
onako kako ga ja poimam.

Reći ću ti, ti
jer ono –vi- ostaviti
ćemo onima
koji nisu spoznali
krhkost anemoninih latica.

http://javorkapangercic.wordpress.com/

Anđeli u tebi

Anđeo do anđela
u tebi drijema
nikada ne spava
Skupljenih tijela,
prislonjenih glava,
veselo se smiju
a pahulje njihovih krila
treperenjem te griju

A kad tvoja čežnja
zavapi iz dubine duše:
„Anđele moj, gdje si?“
zabjele im se košuljice,
zapletu im se kose
u duge zlatne končiće
svuda oko tebe
i pjevaju ti Zvončiće

... i čuvaju te pjesmom
i čuvaš ih srcem punim sebe
i hvala im na tome
i hvala ti za tebe

http://javorkapangercic.wordpress.com/

Danas 21. prosinca 2019. godine bilo je za očekivati snijeg, hladnoću, led ili oštar vjetar što brije po licu. Ništa od toga. Čim je prestala kiša krenula sam put Borika i tu me dočekao mir, tišina, bez daška vjetra i zrake sunca (ne onog zubatog) nisko položene po još uvijek zelenom pokrovu. Nikoga nije bilo i cijeli Borik bio je samo moj. Poželjela sam da imam loptu i probam je ubaciti u koš. "Košarica" na Boriku.Umjesto toga neumorno sam klikala. Čar je fotografije da te nagoni, da uvijek i ponovno, otkrivaš svijet oko sebe....u sebi.

Imala sam poludugu kosu koju sam godinama bojila kanom. Ta vatreno crvena kosa bila je moj zaštitni znak. Visoka sam 168 centimetara, a težina mi je varirala do 75 kilograma. Nisam bila predebela ali sam, kako se ono kaže, bila ugodno popunjena.

Prošla sam kroz tu svoju katarzu, ošišala se na kratko i osvanula potpuno sijeda. Kilogrami su se istopili i vaga je pokazivala 49 kilograma. Lice je zadobilo drugi izraz, bore su došle do izražaja, a tko se malo bolje zagledao u moje lice, mogao je vidjeti rez duž cijeloga vrata, na bradi i usnama.

Silom prilika, promijenila sam odjeću koju sam godinama nosila.

Nakon mjeseci provedenih u bolnici i u kući, polako sam skupljala snagu da samostalno izađem na ulicu.

Živim u Bjelovaru već više od trideset godina i upoznala sam dosta ljudi. Na ulici bi se pozdravili, popričali ili samo kimnuli.

Krenula sam na tržnicu ili koji od marketa u gradu. Sretala bih susjede, poznanike ili ljude koje znam po viđenju i rijetko bi me tko prepoznao. Ljudi bi prolazili pored mene kao pored potpunog neznanca.

Ispočetka sam sve pozdravljala, kimala glavom, smiješila se i time izazivala još veće podozrenje. Trebalo je stati, objasniti svojim hrapavim glasom tko sam i nadati se da ću biti prepoznata.

Netko bi me spontano zagrlio, netko bi izgovorio....Ne bih te nikada prepoznala, a nekima bi bilo i neugodno jer nisu znali kako da se postave prema meni. Treba li me sažalijevati, osokoliti ili se što prije izgubiti. Teško sam govorila pa je to na trenutke bilo mučno, ili lijepo ako bi se netko istinski obradovao što me vidi.

Bjelovar je manji grad. Kad se pročulo da Javorka ima rak na grlu, puno ljudi me je otpisalo. Često se to događa kad se čuje da je netko obolio od maligne bolesti.

Kad sam nakon devet mjeseci opet prohodala mojim Bjelovarom, bila sam izvana sasvim druga osoba. Iznutra sam ostala ista. Kao što moj prijatelj Ivica Smolec kaže: Duša ti se nije promijenila.

Polako sam razumijevala da o meni ovisi hoću li se nekom javiti, popričati ili samo proći pored njega.

Bila sam nevidljiva žena.

Nevidljiva

Prolazim ulicama moga grada.
Susrećem kolege,susjede i poznanike.
Prolazim pored njih kao duh,
utvara, prikaza ili možda anđeo.
Stavljam osmijeh prepoznavanja na lice,
a susrećem ljude bez mimike
kako nijemo klize pored mene.

Što se dogodilo? Ja sam živa
i ista duša traži se u pogledu drugih.
Znam da sam u ruletu života
izgubila boje, žetone i bliskost.
Vatreno crvena postala je astenički bijela,
a rodna voćka puna je jalovih grana.
Umjesto gugutanja grlice, graktanje gavrana.

Kako pokazati da sam ista?
Znam, znam nosit ću cvijeće u rukama.
Ono će mi biti posjetnica i fotografija.
Pustit ću ružama, frezijama i božurima
da govore umjesto sleđenih usana.
Ćekat ću sve dok mi ne kažu:
Evo dolazi naša Javorka s đurđicama!

Anđeo bez krila

Jato ljupkih figurica anđelaka
poslagala si na policu,
a knjigama o kerubinima
obogaćuješ svoju dokolicu.

Imaš ih i na slikama,
pregršt uzvišenih anđelica,
tih eteričnih pupoljak-djevojaka
urešenih cvijećem i golubicama.

Strasno ih zazivaš molitvom:
Anđeo čuvaru mili, svojom snagom...
a ne znaš da sam ti poslana,
ja tvoj anđeo, ja, tu za tvojim pragom.

Ogledaj svoju umornu dušu
u mome raskriljenom osmijehu,
a ja ću ti oviti ruke oko ramena
i brisati ti suze za utjehu.

Dati ću ti svu moju nježnost,
dati ću ti stihove, margarete
i biti blizu, blizu tebe
kad tvoji strahovi odlete.

Sumnjaš li u moje riječi
i tražiš li mi krila anđeoska,
odgovor ćeš, draga, naći
kad stupimo u kraljevstva nebeska.

Javorka Pangerčić