Imala sam poludugu kosu koju sam godinama bojila kanom. Ta vatreno crvena kosa bila je moj zaštitni znak. Visoka sam 168 centimetara, a težina mi je varirala do 75 kilograma. Nisam bila predebela ali sam, kako se ono kaže, bila ugodno popunjena.
Prošla sam kroz tu svoju katarzu, ošišala se na kratko i osvanula potpuno sijeda. Kilogrami su se istopili i vaga je pokazivala 49 kilograma. Lice je zadobilo drugi izraz, bore su došle do izražaja, a tko se malo bolje zagledao u moje lice, mogao je vidjeti rez duž cijeloga vrata, na bradi i usnama.
Silom prilika, promijenila sam odjeću koju sam godinama nosila.
Nakon mjeseci provedenih u bolnici i u kući, polako sam skupljala snagu da samostalno izađem na ulicu.
Živim u Bjelovaru već više od trideset godina i upoznala sam dosta ljudi. Na ulici bi se pozdravili, popričali ili samo kimnuli.
Krenula sam na tržnicu ili koji od marketa u gradu. Sretala bih susjede, poznanike ili ljude koje znam po viđenju i rijetko bi me tko prepoznao. Ljudi bi prolazili pored mene kao pored potpunog neznanca.
Ispočetka sam sve pozdravljala, kimala glavom, smiješila se i time izazivala još veće podozrenje. Trebalo je stati, objasniti svojim hrapavim glasom tko sam i nadati se da ću biti prepoznata.
Netko bi me spontano zagrlio, netko bi izgovorio....Ne bih te nikada prepoznala, a nekima bi bilo i neugodno jer nisu znali kako da se postave prema meni. Treba li me sažalijevati, osokoliti ili se što prije izgubiti. Teško sam govorila pa je to na trenutke bilo mučno, ili lijepo ako bi se netko istinski obradovao što me vidi.
Bjelovar je manji grad. Kad se pročulo da Javorka ima rak na grlu, puno ljudi me je otpisalo. Često se to događa kad se čuje da je netko obolio od maligne bolesti.
Kad sam nakon devet mjeseci opet prohodala mojim Bjelovarom, bila sam izvana sasvim druga osoba. Iznutra sam ostala ista. Kao što moj prijatelj Ivica Smolec kaže: Duša ti se nije promijenila.
Polako sam razumijevala da o meni ovisi hoću li se nekom javiti, popričati ili samo proći pored njega.
Bila sam nevidljiva žena.
Nevidljiva
Prolazim ulicama moga grada.
Susrećem kolege,susjede i poznanike.
Prolazim pored njih kao duh,
utvara, prikaza ili možda anđeo.
Stavljam osmijeh prepoznavanja na lice,
a susrećem ljude bez mimike
kako nijemo klize pored mene.
Što se dogodilo? Ja sam živa
i ista duša traži se u pogledu drugih.
Znam da sam u ruletu života
izgubila boje, žetone i bliskost.
Vatreno crvena postala je astenički bijela,
a rodna voćka puna je jalovih grana.
Umjesto gugutanja grlice, graktanje gavrana.
Kako pokazati da sam ista?
Znam, znam nosit ću cvijeće u rukama.
Ono će mi biti posjetnica i fotografija.
Pustit ću ružama, frezijama i božurima
da govore umjesto sleđenih usana.
Ćekat ću sve dok mi ne kažu:
Evo dolazi naša Javorka s đurđicama!
