Odlomak iz knjige "Utišana pjesma" (kako se nosim sa strahom od raka) autorice Javorke Pangerčić.
Krešo me nagovarao još u bolnici da potražim pomoć logopeda. Želio mi je pomoći da budem razumljivija i da što prije počnem recitirati.
Početkom svibnja 2013. pokucala sam na vrata bjelovarskog logopeda Marka Opačića. Već prvi susret s njim me oduševio. Posvetio mi je više od sat vremena. Ispočetka me teško razumio i tražio je da mu napišem kako se zovem, a zatim je temeljito ispitao moje govorne sposobnosti kao i motoriku lica i usta. U mišljenju koje je potom napisao stoji da mi je govor teško razumljiv do povremeno nerazumljivog s izraženom hipernazalnošću (govor kroz nos) i narušenih artikulacijskih sposobnosti. I da je poremećena artikulacija čak 19 konsonanata.
Već iz ovih nekoliko riječi vidi se da je moje stanje bilo poprilično loše. No prof. Marka još je više zabrinulo moje fizičko stanje, tj. nemogućnost gutanja hrane i uzimanja tekućine. Preporučio mi je prof. Sučić koja je održavala tretmane u dislociranoj ambulanti pri Klinici Sestara milosrdnica, a inače je bila zaposlena u SUVAG-u.
Još nešto. Kad me upitao zašto sam se njemu javila, jer sam za njega bila potpuno nov slučaj i nisam bila operirana u Bjelovaru, odgovorila sam mu da bih željela opet recitirati pjesme koje sama pišem. I to je napisao u nalazu.
Javila sam se prof. Sučić telefonom (razumjela me), dogovorile smo termine i ja sam se opet preselila u Zagreb da mogu ići na vježbe.
Već pri prvom susretu osvjedočila sam se da je to žena s puno iskustva, dobre volje i takta. Pomno je pregledala moju medicinsku dokumentaciju i objasnila mi što ćemo raditi. Trebala sam od kuće u termosici donositi ledene štapiće da bi mi tim ledom prelazila oko jedne minute po usnama ili jeziku, a zatim kad bi krv nahrupila u tkivo, mogla sam raditi pokrete jezikom ili donjom usnom. Stajala bih pred ogledalom i gledala se kako jezikom pokušavam oblizati usne, isturiti jezik na jednu pa drugu stranu, oponašati gutanje ili gurati jezikom unutrašnju stranu obraza. Sve je to išlo vrlo teško.
Poslije su uslijedile glasovne vježbe. Ki, ke, ku....po desetak puta, ili u kombinaciji s nekim drugim suglasnikom.
Učila sam kako zahvatiti zalogaj ustima, a zatim ga pogurati jezikom i dugo na prazno gutati, sve dok nisam bila sigurna da je zalogaj prošao. A male bebe to rade refleksno!
Učila sam i kako piti i da je najvažnije jesti hranu iste konzistencije. Puno hrane nisam mogla jesti jer je prelagana. Pire krumpir je prava katastrofa. Puna su mi usta krumpira, a ja ne znam što bih s njime.
Nakon prve serije od 10 tretmana i pauze od mjesec dana, nastavila sam vježbe u SUVAG-u u Ulici Ljudevita Posavskog. Jer sam imala problema s gutanjem tekućine, dali su mi slamku. Ništa od toga! Mišići u obrazima su oslabili i trebalo mi je dosta vremena da gutljaj povučem u usta. Pa opet sve ispočetka. Odustala sam. Preteško za mene. Puhala sam u papiriće i gasila svijeću nastojeći učvrstiti muskulaturu lica.
Ne mogu isplaziti jezik. Nisam pomislila da će mi to biti važno sve dok jedno ljeto nisam kupila sladoled u kornetu i htjela ga polizati. Eh, da me bilo slikati! Pokušavam ga liznuti, ne ide. Pokušavam ga gricnuti, ne ide. Ne mogu širom otvoriti usta. Sladoled se pred mojim očima topio, slijevao niz ruku sve dok ga nisam bacila.
U jesen, javljam se opet prof. Marku. Dobila sam koju kilu i nisam više tako pothranjena, odnosno neću skapati od gladi.
HZZO ne priznaje da pacijenti stariji od 18 godina trebaju pomoć logopeda i sva Markova pomoć bila je samo stvar njegove dobre volje i velikog srca. Najčešće bih dolazila u ordinaciju pri kraju radnog vremena, a zatim bismo vježbali, dok bi drugi već završili svoje radno vrijeme.
Vježbala sam disanje, glasove i intonaciju. Kako je moj veliki problem što ne mogu širom otvoriti usta, prof. Opačić mi je s jednog savjetovanja donio spravicu, poput papiga-kliješta, s kojom sam trebala svaki dan vježbati kako bi se povećao raspon između gornje i donje vilice.
Smatra se normalnim ako čovjek može staviti tri prsta u usta. Naravno i više. Moj raspon je na početku iznosio 2,3 cm.
Trebala sam spravicu umetnuti u usta i u danu sedam puta zijevnuti, svaki put po sedam zjevova (moja kovanica) koji traju 15 sekundi. Ili kombinacija 5-5-30. Ovo potonje bilo mi je prenaporno.
Igrala sam se kviza. Tko pogodi čemu služi ova spravica, dobit će nagradu. Nitko nije pogodio, a svi su se jako iščuđavali. Imala sam i komad kartona u profilu jezika s kojim sam mogla u milimetar izmjeriti svoj napredak.
Zijevala sam i zijevala i nakon šest mjeseci stanje mi se popravilo za 6 mm. Dalje nisam imala strpljenja jer mi je dosadilo stalno gledati na sat da mi ne promakne vrijeme zijevanja.
Neke glasove sam poboljšala, naučila kako ih izgovarati, a za neke nije bilo spasa. To su r, s i š. Jednostavno mi pobjegnu kroz nos. Ne mogu razumljivo izgovoriti trk, brk, srp ili Krk. Onaj r u sredini se izgubi. Sve to ovisi i o određenim glasovima koji slijede jedan drugoga.
Konačno, logopedija je znanost i puno mi je pomogla da postanem razumljivija i da mogu recitirati barem za uži krug ljudi.
