Odlomak iz knjige "Utišana pjesma" (kako se nosim sa strahom od raka) autorice Javorke Pangerčić.
Najčešće pitanje koji su mi ljudi postavljali bilo je: Jesi li što osjetila? Kakve si imala simptome?
Rak je bauk današnjeg društva. Često u novinama nailazimo na članke koji upozoravaju na simptome karcinoma. U svima nama čuči pritajeni strah od te bolesti. Ali rak je nešto što se dešava drugima, a ne nama.
Toga ljeta 2012. godine “greblo” me je grlo. Mogla sam normalno jesti i nisam kašljala. Tek povremeni neugodan osjećaj. Ništa zbog čega bi se trebala obratiti liječniku.
Kupila sam u apoteci pastile i nadala se da će proći za nekoliko dana. Nije. Potom sam uzela tinkturu propolisa i sprejala grlo. Opet ništa. Nije mi padalo na pamet da razgledam usnu šupljinu. Krajem kolovoza primijetila sam zadah iz usta. To me začudilo jer je probava bila uredna, a zubi bez karijesa.
Početkom rujna 2012. godine, točnije 3. rujna, otišla sam svom liječniku da mi prepiše neke antibiotike, da to “presječem”. Kad sam otvorila usta, liječnik me istog trena uputio otorinolaringologu uz naznaku: Hitno. Liječnica me pregledala, uzela uzorak tkiva za analizu i poslala da obavim ultrazvuk. Tu sam trebala čekati mjesec dana za pregled. Zatim mi je napisala dijagnozu i rekla da će me nazvati čim stignu nalazi biopsije.
Vratila sam se u ured, upalila računalo i ukucala termine iz moje dijagnoze. Nekroza se najčešće spominjala. Pročitala sam da je to odumiranje tkiva koje se može javiti kod kancerogenih bolesti.
I tada mi je u glavi zazvonila misao: Pa ja bih od toga mogla umrijeti! Čitala sam dalje, bila sve više preplašena i zbunjena, sve dok nisam naišla na inteligentan komentar jednog korisnika foruma koji je objašnjavao suštinu nekroze, ali i dodao da ishod ovisi o svakom čovjeku posebno.
To mi je bilo dovoljno. Nisam više pretraživala po internetu. Uvjerena sam da sam dobro postupila, jer bih se inače samo opterećivala i bez prave dijagnoze samo dizala paniku.
Bližoj obitelji rekla sam da su mi uzeli uzorak tkiva i poslali na analizu, na što su me svi tješili govoreći da to nije ništa i da nemam nekakve posebne simptome.
Imala sam sreću veliku do neba jer je moja nećakinja Ana specijalizirala upravo na Otorini u klinici Sestara milosrdnica u Zagrebu. Nazvala sam je jedne večeri, objasnila u kakvoj sam situaciji, a ona me je umirila i objasnila koje su sve mogućnosti preda mnom.
Čim dobijem nalaze biopsije, rekla je, trebam odmah doći u Zagreb na pregled i tada će se, već prema potrebi, poduzeti koraci. A ako će trebati operacija, obavit ću je na njihovoj klinici u Zagrebu.
Tih tjedan dana dok sam čekala nalaz, nisam bila posebno nervozna. Podsvjesno nisam vjerovala da mi se sprema nešto loše. Radila sam, odlazila na gimnastiku, bila na komemoracijama povodom godišnjice smrti književnika Željka Sabola i Branka Kreštana, obavljala kućanske poslove i dan za danom je prolazio.
