Ima u mirisu đurđica
nešto od dobrote čovjeka.
One njegove bjeline, mira,
potrebe da suosjeća.
Dok u maloj posudi,
između velikih listova,
proviruje par stabljika
bijelih, bijelih zvončića
opoj njihov, uvlači se
u sve kutke prostora i čula.
I dobrota čovjeka miriše.
Sam on, gotovo je nije svjestan.
Riječi što ih izgovara,
dodir koji taži nemir,
otvorenost duha koji prihvaća,
vanjski su odrazi
đurđica u njegovoj duši.
