Odlomak iz knjige "Utišana pjesma" (kako se nosim sa strahom od raka) autorice Javorke Pangerčić.
Bolnički dani
Nalaz biopsije tkiva iz grla bio je gotov 12. rujna 2012. Dan poslije bila sam u KBC-u Sestre milosrdnice u Zagrebu. Možda me je malo lecnuo naziv na vratima odjela u koji sam ulazila - Klinika za tumore vrata i glave. Nisam znala što me očekuje ni kakav zahvat će mi raditi. Taj tjedan prije operacije obavili su mi sve moguće pretrage. Bila sam spremna i čekala sam da dođem na red kao rezerva, ukoliko nekome tko je na rasporedu skoči tlak, naraste temperatura ili dobije virozu.
Sa sestrama sam uspostavila dobre odnose, a čistačica je bila moje godište i svako jutro sam dobila pravu, jaku crnu kavu. Brzo sam se sprijateljila sa ženama s kojima sam dijelila sobu.
U takvoj sredini, kad si odvojen od vanjskog svijeta, kad si gotovo siguran da se možda nikad više nećete vidjeti, otvarate se jedna drugoj i ispovijedate sve ono što drugima ne bi povjerili. Suosjećanje i prihvaćanje stanja u kojem se nalazite, kao i rituali prije i poslije operacije čine vas bliskima. Tako je to bilo tijekom moga cijelog boravka u bolnici. Puno žena se izmijenilo, ali sam sa svakom od njih našla zajednički jezik. Dok sam još mogla govoriti, recitirala sam im pjesme, a poslije sam ih pisala na papir i poklanjala.
Bliskost trenutka
Bliskost trenutka,
bliskost dodira riječima,
posvemašnje otvaranje.
Kao majci, sestri,
prijatelju iz djetinjstva.
Život ponuđen na dlanu.
Ništa ne ostaje skriveno.
Otvoreni smo cvjetovi.
Mirisima umirujemo dušu.
Nepoznati vlakovi doveli su
nas na ovu stanicu i dok
čekamo da nas opet odvedu,
skidamo maramu za maramom,
otkidamo laticu za laticom.
Bivamo bliski.
Tako, tako bliski….
S nekima sam razmijenila brojeve mobitela ili adresu e-pošte i nastavila povremene kontakte. Drago mi je kad netko napiše da još čuva moje pjesme.
Nisam znala što će mi točno raditi, a sada mislim da je i bolje što nisam. Preplašila bih se, zakočila i živjela u strahu i napetosti.
Operirana sam 21. rujna 2012. godine. Kako samo neki datumi postanu važni u životu. Poput rođendana ili godišnjice braka. Operacija je dugo trajala i bila od one vrste koja se u liječničkom žargonu označava kao comando. Velika operacija. Poslije sam smještena u šok-sobu gdje sam ostala pet dana.
Polako sam dolazila k svijesti i shvatila da je puno toga ugrađeno i umetnuto u mene. U nosu sam imala sondu, cjevčicu promjera 5 mm pomoću koje sam dobivala hranu direktno u želudac. Na vratu mi je otvorena stoma, otvor na koji ću disati i kroz koji ću izbacivati sekret iz pluća. Da se taj otvor ne bi zatvorio, postavlja se kanila, kratka plastična zavinuta cjevčica koja se trakama zaveže oko vrata. Važno je da je kanila prohodna, jer jedino tako omogućava disanje.
Mogla sam ovu knjigu nazvati i Suživot s kanilom. Nosila sam je dugo, dugo. Nakon prve operacije tri tjedna, a tada se stoma trebala prirodnim putem zatvoriti. No bila sam podvrgnuta još jednoj korektivnoj operaciji pa je stoma ponovo otvorena. I tako sam živjela s njom do lipnja 2013. godine.
Najveću muku je izazivalo iskašljavanje sekreta i začepljenje kanile. Joj! Bilo je dobro dok sam sjedila, ali kad bih se samo malo nagnula unazad, dolazilo bi do gušenja.
Infuzijom sam dobivala sve potrebne lijekove i nisam osjećala nikakve bolove dok sam mirno ležala. Sestre su dolazile, uklanjale kanilu, a zatim dugim cjevčicama, koje bi ugurale u dušnik, poput aspiratora kupile sekret iz mojih pluća. Neugodno, bolno, ali poslije toga sam bar malo lakše disala.
Moj prvi obrok. Dolazi sestra i nosi dvije šalice nečeg žutog. Uzima veliku špricu, napuni je tom tekućinom i polako uštrca u sondu. Nisam imala nikakav osjećaj da nešto jedem niti sam osjećala okus ičega, samo sam mogla prepoznati je li toplo ili hladno, i to je želudac signalizirao. Hranjenje je trajalo manje od pet minuta i još se i danas sjetim tih “zlatnih trenutaka”.
Dok sam imala sondu, a bilo je to u prvom navratu oko tri tjedna, pa pauza od tjedan dana, pa opet nakon druge operacije oko mjesec dana, moji obroci su se sastojali od dvije šalice kakaa ujutro i tri šalice “žute juhe” u podne i uvečer.
Bez okusa, bez mirisa, bez guštanja hrane. S kakvom zavišću sam gledala ostatke hrane koji ostali bolesnici nisu mogli pojesti. Kako bih rado gricnula pileće krilce ili probala rižu s povrćem.
Sonda je bila pravi spas kad sam krenula na zračenje i kemoterapiju. Teško sam gutala hranu, a još teže pila tekućinu. Budući da sam poslije kemoterapije morala piti najmanje tri litre tekućine dnevno, a ja to jednostavno nisam mogla, rješenje je bilo u ponovnom postavljanju sonde. Problem unosa hrane i tekućine je riješen, a ja sam se ponovo vratila prokušanom meniju, kakau i juhi.
Srećom, nosnica mi je na sve to dobro reagirala. Nisam sklona prehladama pa sam to cjelokupno razdoblje od četiri mjeseca dobro podnijela.
To ne mogu reći za kanilu. Kad god ju je trebalo postaviti, odnosno uvući cjevčicu u vrat, uvijek sam osjećala mučninu i nelagodu. To se radi pred ogledalom i koliko god bila nježna prema sebi, uvijek bih malo prokrvarila. Traka oko vrata nije smjela biti prečvrsto vezana jer bi se urezala u kožu, a ni prelabavo jer bi mi kanila tada ispadala. S vremenom sam naučila kako to najbolje uraditi.
Kad sam drugi dan poslije operacije ustala iz kreveta i sjela na stolac, da mi presvuku pidžamu i posteljinu, nisam mogla vjerovati koliko sam slaba i koliki mi napor predstavlja i samo sjedenje na stolcu. Prva šetnja hodnikom, također. Bila sam “okićena” vrećicama, kao za tržnicu, u koje su se skupljale moje izlučevine.
Sjećam se i Krešinog prvog posjeta u šok-sobi. Bio je odjeven u zaštitnu kabanicu, na glavi je imao kapu, na cipelama naglavke. Dobila sam u ruke tablicu i kredu i napisala mu nekoliko riječi.
Nakon što sam prebačena u bolesničku sobu, počeli su moji “pravi” bolnički dani. Na vratu sam od uha do uha imala 43 staplera, kvačica koje su držale razrezano tkivo. Donja usna mi je bila šivana, a također i dio s unutarnje strane usta. Učinilo mi se, prvih dana, da mi je vilica na donjoj desnoj strani povezana žicom, ali zubno meso je to ubrzo prekrilo.
Nije me ništa boljelo, tek sam osjećala malo zatezanje oko šavova. Najveći problem je bilo iskašljavanje, kao kad čovjek “hoće dušu ispustiti”, i nemogućnost odmora u horizontalnom položaju. Ah, da, i vene. Iglu u veni su stabilizirali flasterima da me svaki put iznova ne bodu. Moje vene nisu izdašne, vidljive, već su slabašne, migolje se i teško ih je uloviti. Ruke su mi poplavile od brojnih uboda i podljeva. Neke sestre su bile vještije, a neke su zajedno sa mnom muku mučile kako da mi dadu određenu terapiju. Nekoliko puta pozvale su i sestre s drugog odjela u konzilijarni pregled mojih vena. Na kraju sam potrebne lijekove dobivala preko vena na nogama.
Predvečer bi pacijenti izlazili u zajednički hodnik i šetali kao na promenadi, sve dok se netko ne bi zakašljao, izbacio sekret u papirnate maramice, koje smo svi držali u rukama, i polako nestao.
Promenada
U predvečerje otvara se promenada.
Muškarci su u baršunastim haljecima,
a ja ponekad obučem ružičastu haljinu.
Šećemo tiho, bez glasa, odmjerenim korakom.
Pri susretu naklonimo se jedni drugima,
otmjeno, s jedva ocrtanim osmijehom.
Svatko u ruci nosi par bijelih listića.
Kročimo u istom smjeru. Okret pa povratak.
Naprijed – nazad. Naprijed – nazad. Puno puta.
Sve dok netko od nas ne zahropće,
izgubi dah, korak, diskretno pljune
u papirić i brzo se izgubi u sobi.
Mi ostali kružimo dalje, korak po korak,
uz lagani naklon za laku noć.
Iako dugo vremena nisam mogla govoriti, uvijek sam našla načina da sestrama zahvalim za njihov trud i skrb. Težak je to posao, zahtjevan i malo je reći samo “hvala”. Govoriti nisam mogla, ali sam mogla kimnuti glavom, nasmiješiti se i sklopiti ruke. Zahvaliti pišući u svoju bilježnicu. Kad sam odlazila s odjela, sestrama sam, pored onog već uobičajenoga, poklonila i svoju knjigu. Svaka je dobila posebnu posvetu i svaka je bila dirnuta tom gestom jer još ni od jednog pacijenta nisu dobile knjigu pjesama u znak zahvalnosti.
Odnos svih liječnika, počevši od prof. Mirka Ivkića koji me je operirao, dr. Marina Prpića koji me je pratio na zračenju i kemoterapiji, pa do moje drage nećakinje dr. Ane Penezić, bio je primjeren, učinkovit i moja je velika sreća što sam imala Anu baš na tom odjelu i što sam dobila najbolju liječničku skrb koju sam mogla zamisliti.
Tri tjedna nakon operacije uklonjeni su mi sonda i kanila i ja sam se polako trebala vraćati u normalu. Dobila sam “pratnju” - sestru koja je bila uz mene dok sam jela prvu juhu i ostale kašice. Pratnja je trebala ustanoviti da li mi tekućina ili hrana curi kroz nos, jer je velika količina mekog nepca odstranjena. Da, curilo je. Premda to tada meni nije smetalo, pomislila sam da više neću moći ništa pojesti izvan kuće. Laičko mišljenje. Profesor se odlučio za još jednu operaciju. Morao mi je ugraditi plastiku na mekom nepcu.
I opet sve nanovo. Sonda, kanila i stroga zabrana bilo kakvog razgovora. I još dva mjeseca u bolnici.
Nakon tri tjedna odmora kod kuće, opet sam se našla na bolničkom odjelu. Počela je radio i kemoterapija. I opet sonda (sada dočekana s velikim olakšanjem), a od kanile se nisam niti rastavljala i još smo dugo “ratovale”.
Konačno mi je u lipnju 2013. skinuta kanila i otvor se mogao zatvoriti prirodnim putem. Ali ne do kraja. Valjalo je opet u bolnicu po nekoliko šavova. Nisam ni znala da se koža na vratu šiva u tri sloja. Zatim su uslijedili problemi s koncima. Stalno su provirivali i trebalo ih je ukloniti. Naposljetku su se pojavili kod ključne kosti i s te pozicije su uklonjeni godinu dana nakon zahvata.
