Još i danas pamtim oronuli prozor jedne stare škole na samom uglu jedne još starije ulice. Nije to bio baš tako običan prozor, znate onaj kao u nekim strašnim horor filmovima. Često je taj prozor bio put u slobodu i nešto poput vrata kaveza koji je štitio od napada morskog psa.
Nakon skoro trideset godina vidim jednu djevojčicu koja je jako, jako voljela taj prozor, on joj je bio pogled u slobodu i štit koji ju je branio svakoga dana od loših stvari koji je gledala cijeli svoj mladi život. Njene sanjive plave oči znale su provoditi većinu svoga vremena gledajući kroz taj isti prozor u brezu koja je stajala na sredini školskog parkića. Kako li je samo ta breza imala „dugu kosu“ , vijorila je na povjetarcu i uživala u slobodi koja ju nosi.
Donosio je taj prozor i sumrak, a to nikada nije bio znak da je nešto dobro. Sumrak je značio da je kraj nastave i da se mora poći kući. Da – kući. Dok svi veselo spremaju svoje torbe, ta plavooka djevojčica sanjivih očiju bila je najsporija od svih.
Prozor njene škole iznenada je postao turoban, nije bio veseo i razigran i nije više pokazivao brezu. Spremila je svoje knjige, polako obuvala cipele i gotovo zadnja izlazila iz stare oronule škole. 342 koraka je imala do svoje kuće, ni manje ni više, točno 342! Tamo negdje na 230 koraku znala je ugledati osmjeh svoje majke, ali ni to nije voljela! Koje dijete ne voli osmjeh svoje majke?! Kako se majčin osmijeh ne može voljeti?! Naravno da nije tako kako se čini. Ova djevojčica jako voli svoju mamu… mama isto ima plave sanjive oči, baš kao i ona, uz jednu veliku razliku. Mamine oči su uvijek tužne, one su često ispunjene suzama, jer mama nema svoj prozor kroz koji bi gledala brezu, djecu, igru povjetarca. Mama ima jedan mali prozorčić kroz koji često može ući onaj zločesti morski pas od kojeg je djevojčica sigurna kada je u okrilju svoga prozora u školi.
Školski prozor ove djevojčice još uvijek stoji na staroj školi. Djevojčica je sada odrasla žena i ne zna koji je to točno prozor bio i nije sigurna da li je postojao ili ga je samo zamislila kako bi pobjegla od stvarnosti koju je proživljavala. Njena mama predivnih plavih očiju živi u njenoj blizini, i oči joj nisu pune suza, a možete pretpostaviti i zašto… Onaj morski pas koji je želio napadati kroz prozore ljudi nije više živ. Negdje je u lovištima gdje odlaze morski psi, negdje gdje mu je valjda i mjesto, a sve zahvaljujući tome jer plavooka djevojčica nije šutjela i otvorila je svoj prozor tišine, ali je ipak predugo čekala… trebala je viknuti dok je prvi puta vidjela suze svoje mame.
Dragi moji … nemojte biti poput djevojčice iz ove priče, ne dopustite nikome, pa čak ni morskom psu da vas zarobi unutar vašeg vlastitog prozora. Otvorite oba prozorska krila i vičite iz svega glasa… vjerujte… što prije viknete na glas kako živite u blizini grabežljivca i kako se bojite za sebe, mamu, ostale ljude, prije ćete pomoći njima, a najviše sebi.
